Sveti Zaharija prorok, sveta Bega i sveti Liberat

Danas se prisjećamo starozavjetnog proroka Zaharije, pretposljednjeg, jedanaestog, od takozvanih malih proroka. Pretpostavlja se da je osim proročke obavljao i svećeničku službu, a djelovao je za vladavine perzijskog kralja Darija, krajem VI. stoljeća prije Krista. Knjiga Zaharijina sadrži simboličke vizije o sretnijoj budućnosti Izraela, prorokova viđenja koja naviještaju kaznu i nagradu Judeji i Jeruzalemu, te veličaju judejske vođe nakon povratka Židova iz babilonskog sužanjstva. Drugi dio naviješta Mesiju, propast neprijatelja i uzdignuće Jeruzalema. U tom se dijelu nalaze tekstovi bogati mesijanskim idejama o obnovi doma Davidova, o Knezu mira, o dobrom pastiru, što će kasnije i novozavjetnim piscima poslužiti u opisu lika Isusa Mesije.Zaharija proriče Isusov svečani ulazak u Jeruzalem na Cvjetnicu riječima: „Raduj se kćeri sionska, tvoj kralj, evo, tebi dolazi, jašući na magaretu!" On je u viđenju također opisao sedmerokraki svijećnjak koji je slika Božjih očiju. Takav svijećnjak i danas stoji u svakoj sinagogi, u mnogim crkvama i u svakoj pobožnoj židovskoj obitelji.

Prema svetom Augustinu, Epifaniju i Izidoru Seviljskom, Zaharija je obavljao svoju proročku službu sve do pod svoje staračke dane u Babiloniji, a onda se vratio u domovinu iz babilonskoga sužanjstva. Bio je suvremenik Hagajev i zato je kao i on, u doba sveopće obnove poslije babilonskog sužanjstva, sav usredotočen na obnovu hrama, vjere i ćudoređa. Nazivaju ga i "prorokom mesijanskih nada". U narodu je uživao veliko poštovanje te je imao znatan utjecaj na rješenje tadašnjih društvenih problema u Izraelu. Pokazuje se kao čovjek koga u životu vodi velika ljubav prema domovini, ali mnogo govori i o potrebi socijalne pravde.

Sveta Bega

Današnja je slavljenica i sveta Bega (Bee, Begh), irska redovnica kraljevskog podrijetla iz VII. stoljeća. Njezina obitelj dogovorila je Beginu udaju za norveškog kraljevića, ali lijepa Bega željela je svoj život posvetiti samo Kristu Gospodinu. S neba je tada primila kao zalog i narukvicu s križem. Pobjegla je oko 650. iz Irske, a na obalu Cumberlanda (sjeverozapadna Engleska) stigla je prema legendi ploveći preko Irskog mora na grumenu zemlje. Živjela je godinama u Cumberlandu kao pustinjakinja, a hranu su joj donosile šumske ptice. U dubokoj šumi Begu je pronašao sveti Oswald, kralj Northumbrije, koji je na nju naišao u potjeri za drumskim razbojnicima. On je nagovorio Begu da zbog svoje sigurnosti prijeđe u samostan. Bega se složila, a na mjestu dotadašnjeg boravišta ostavila je svoju svetu narukvicu. Zaredio ju je njezin zemljak, sveti Aiden iz Lindesfarnea, irski misionar i apostol Northumbrije.

Sveta Bega osnovala je samostan u Copelandu nedaleko Carlislea, kao i na mjestu gdje je ostavila čudotvornu narukvicu. Taj je samostan kasnije nazvan po njoj, kao i gradić koji ga okružuje, St Bees. Bila je i nadstojnica toga samostana, nadaleko poznata po svojoj velikodušnosti prema siromasima i nevoljnicima. Pripisuju joj se mnoga čudesa. Njezino ime nosi i obližnji rt, St Bees Head te selo Kilbees u Škotskoj, a posvećena joj je i župna crkva u Bassenthwaiteu (Cumbria), omiljena među mladencima. Naročito je časte na sjeverozapadu Engleske i u Norveškoj. Sveta Bega preminula je 681. godine.

Sveti Liberat

Sveti Liberat iz Lora Picena (San Liberato da Loro Piceno), franjevac iz XIII. stoljeća, rodio se u mjestu Loro Piceno (provincija Macerata, Marche). Bio je plemić iz ugledne obitelji Brunforte, koji je stupio u franjevački red. Bilo je to vjerojatno za vrijeme četvrtog posjeta svetog Franje talijanskoj pokrajini Marche. Sveti Franjo je tada propovijedao u samostanu Roccabruna kod Sarnana (provincija Macerata) i među franjevce primio i jednog bogatog, uglađenog viteza. Taj je događaj opisan u „Fiorettima“ (poglavlja 37, 46 i 47), a pretpostavlja se da je taj vitez bio baš Liberato iz Lora. Prvi franjevački povjesničar, koji donosi vijesti o životu Liberata iz Lora bio je Mariano iz Firenze, autor rukopisa sastavljenog potkraj XV. stoljeća. 

Sveti Liberat, kapelica u Jelsi

Iz pera tog autora doznali smo da je Liberato neko vrijeme bio gospodar Lora, ali se odrekao titule, bogatstva i plemstva i postao franjevac. Odlikovao se krepostima i čudesima te su ga smatrali uzorom savršenog pridržavanja pravila svetog Franje. Liberato je vjerojatno preminuo 1234. u samotištu Soffianu kod San Ginesija (provincija Macerata, Marche), „primivši utjehu od Gospe i triju djevojaka okruženih anđelima.“ Tamošnji franjevci, nastanjeni u pustinjačkim nastambama pokrajine Marche, sačuvali su njegove posmrtne ostatke u jednoj kapelici na imanju plemenitaške obitelji Brunforte. Danas je na tom mjestu svetište svetog Liberata. Liberatovu svetost potvrdio je 1713. papa Klement XI, a 1868. papa Pio IX. Crkva slavi više svetaca i blaženika koji nose ime Liberato, među njima i neke mučenike franjevce i augustince. Svima njima posvećujemo današnji prilog. Svetom Liberatu posvećena je kapelica u Jelsi (otok Hvar), na putu za poluotok Gradinu.