Pitanje Boga i odgovor na to pitanje mjerilo je kulture pojedinog čovjeka i cijelog čovječanstva. Jer, „Bog je raskršće gdje se susreću sve avanture ljudskih misli" (J. Simon). I zato „što tko misli, misli Boga" (Rosmini). Pitanje što je norma Života, Dobra, Nade, Pravednosti, Istine, Čistoće, Uspjeha i Smisla postaje pitanjem što je Bog. Stoga je svako pitanje traganje za Bogom. Prvo je pitanje prvi putokaz i prvi korak k Njemu. Pitanje za pitanjem i odgovor za odgovorom su korak po korak na čovjekovu putovanju do moguće spoznaje Boga.

Glavni problem i tema današnjeg i svakog drugog društva nije gospodarstvo, politika i ekonomija nego Bog. Pitanja čovjeka i svijeta pitanja su o Bogu. Sva su druga pitanja i problemi, ukoliko ih ima, drugorazredni. Pa iako su neki od njih, kao čovjeka i svijeta, čovjekova vječna preokupacija, ne mogu nikada utrnuti pitanja o Bogu. Štoviše, oni su zato veliki i trajni što je problem Boga trajno otvoren i što odgovor na njega uvjetuje i bitno sadrži odgovor na njih.

Samo čovjek može postavljati pitanja i samo je on sposoban naći Boga. Kad čovjek prestane pitati, znak je da se nasilno zaustavio i odrekao pravog odgovora. Bog je čovjeku na početku njegova mišljenja provokacija, a na kraju odgovor. Svi su prethodni odgovori djelomični i zato nedovoljni. Oni više pokreću i primiču čovjeka potpunom odgovoru, koji može biti samo darovan. Realnost njegova sadržaja navodi čovjeka na istraživanje, a njegova nadnaravnost čini da to istraživanje na zemlji bude trajno i nikad dovršeno.

Činjenica je da, kad god čovjek traži Boga, to zapravo Bog traži čovjeka. Bog počinje svoje djelo još prije nego čovjek započne svoje. „Već sam te vidio u svijetlosti zemlje i u ljubavi ljudskoj", kaže Tagore. A ne bi ga vidio, da Bog nije tamo došao prije njega, niti bi ga našao da Bog nije prije našao njega.