Živjeti - jer voliš!

Datum: 14.01.2011.

Zlatko Sudac, ožujak 2010. Wigratzbad V.

Gdje se skriva Božja patnja i bol? Nosio je Križ. Nakon što je tri dana i noći trajala agonija, osudili su ga, bičevali, ponižavali... i sad još križ. Noseći križ morao je prolaziti među ljudima. Sjetite se, na tom putu susreće jeruzalemske žene, susreće Šimuna koji mu nosi križ, pomaže. Mislite da je to bilo lako -  nemoćno gledat' patnju onih koji te vole, znaš da pate radi tebe, a ne možeš im pomoći?! A najgore mu je bilo, očito, kad je majku svoju susreo. Naše nas matere jako vole. Mati voli, to znači da je spremna za veliku patnju. Što joj je mogao reći? To je bio trenutak pogleda. Dvije su se patnje poljubile. Kako je to sveto, kako pročišćujuće. Kako iskreno.

... Dovoljan je pogled i ti znaš da te ta osoba voli, da te nosi u srcu. Takvi trenuci čine život izdržljivijim. Tada se može podnijeti još ono malo križnoga puta. Kada se dvije osobe, koje se vole, u patnji podupiru, tu je taj nadnaravni Božji intervent. Uvjeren sam da ste ga svi u svom životu osjetili. Živjeti jer volite. I onaj koji te voli nije trebao ništa reći, ali ti znaš u njegovim očima da on zna, i da je tu do kraja za tebe. To je teško, ali predstavlja blagoslov kakvog ništa na ovome svijetu ne može dati. Ti trenuci ostaju upisani u našoj svijesti, u našem srcu, duhu. Za svu vječnost. Jer u tim trenucima ništa drugo nije na djelu nego - Bog. To je sveto. To je mistika. To daje takvu snagu da je Krist mogao doći do Golgote s križem.

Molimo za naše patnje. Da nam Bog u životu uvijek daje ljude koji će nas tako čisto voljeti da riječi neće biti potrebne, gdje srce zna da te ta osoba prati na tvom križnom putu. Da nam Bog nikada ne dopusti da u tome ostanemo sami, već da nam uvijek daruje takve ljude kroz koje će sam Bog pomagati. To je eklezija. To je zajedništvo. To je život. To je istina. Zato postoji Crkva, da se prepoznaju ljudi koji vole na taj način. To joj je sav smisao.