NaslovnaSvetac danaSvijećnica, sveti Kornelije iz Cezareje, sveti Ivan Teofan Vénard i

Svijećnica, sveti Kornelije iz Cezareje, sveti Ivan Teofan Vénard i Blažena Marija Katarina Kasper

Veljača
Petak, 2. Veljača 2018. 00:00 - 23:59

svijecnica_2

Danas slavimo blagdan Prikazanja Gospodinovog u hramu ili Svijećnicu, spomen na dolazak Svete obitelji u hram. Tim se blagdanom prisjećamo događaja iz Isusovog djetinjstva, kada su, prema Mojsijevom zakonu, Josip i Marija donijeli Isusa u jeruzalemski hram, da ga kao prvorođenca prikažu i posvete Gospodinu. Preko Mojsija Bog je Izraelcima propisao da četrdeseti dan nakon poroda svećenici u hramu moraju blagosloviti rodilju. Roditelji su za uzvrat prinosili janje mlađe od godinu dana ili mladu golubicu. Evanđelist sveti Luka spominje kao žrtvu par grlica. Isusovo prikazanje u hramu prorekao je u Starom zavjetu prorok Malahija: „I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite" (Mal 3, 1). Nitko nije slutio da će to sjajno proročanstvo biti ispunjeno tako skromno, jednostavno i nenapadno.

U hramu se zatekao starac Šimun, koji je Isusa uzeo na ruke, prepoznao ga kao Mesiju i rekao: „Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj, ide u miru, jer mi oči vidješe spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, svjetlo da rasvijetli pogane i slavu naroda tvoga Izraela." Mariji je prorekao da će mnogo patiti: „Tebi će samoj mač probosti dušu." Proročica Ana također je bila u hramu, gdje je noću i danju služila Bogu postom i molitvom. Počela je hvaliti Boga i govoriti o Djetetu svima koji su očekivali otkupljenje Jeruzalema.

Prikazanje Gospodinovo u hramu - crkva u Đurđancima

Na današnji blagdan u crkvama se blagoslivljaju svijeće koje će se koristiti u obredima krštenja, tijelovskim procesijama i drugim prigodama. U Dalmaciji se ovaj blagdan naziva Kandelorum, a u Slavoniji Svitlomarinje. Prikazanja Gospodinovog u hramu spominjemo se u četvrtom otajstvu Radosne krunice, a posvećene su mu mnoge župe, crkve i kapele diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Đurđanci kod Đakova, Beli na Cresu, Nevest kod Unešića, Dol kod Postira na Braču, Smokvica na Korčuli).

Očišćenje Marijino - župna crkva u Smokvici

Sveti Kornelije iz Cezareje

Sveti Kornelije (Cornelius) iz Cezareje, rimski stotnik (centurion), biskup i mučenik iz I. stoljeća, bio je prvi poganin koji je po svojem krštenju primljen u Crkvu. Časnik rimske vojske, službovao je u Cezareji, glavnom gradu Judeje. Već prije krštenja vodio je sa svojom obitelji skladan vjerski život. O njegovom krštenju opširno izvještava sveti Luka u Djelima apostolskim: "U Cezareji bio neki čovjek imenom Kornelije, stotnik u takozvanoj Italskoj četi. Bio je pobožni priznavalac pravoga Boga sa svim domom svojim. Židovskom je narodu iskazivao mnoga dobročinstva i molio se Bogu bez prestanka. On u jednom viđenju, oko devetoga sata dana, jasno vidje kako anđeo Božji dolazi k njemu i veli mu: 'Kornelije!' 'Što je, Gospodine?' upita stotnik očima uprtim u njega i prestrašen. 'Tvoje molitve i dobročinstva - odvrati anđeo - uziđoše pred Boga kao žrtva podsjetnica. Tako, sad pošalji ljude u Jopu i dozovi Šimuna koji se zove Petar. On je gost nekog Šimuna, kožara, čija je kuća pokraj mora.' Kad iščeznu anđeo koji mu je govorio, stotnik dozva dvojicu svojih slugu i jednoga pobožnog vojnika od onih koji su mu bili dodijeljeni na službu te ih posla u Jopu pošto im izloži sve.

Sutradan, dok su oni putovali i približavali se gradu, uziđe Petar oko šestog sata na krov kuće da moli. Ogladnje i zaželje nešto pojesti. I dok su mu pripravljali jelo, on pade u zanos: gleda otvoreno nebo i neku posudu - sličnu velikom platnu zavezanu na četiri roglja - gdje silazi i spušta se na zemlju. U njoj bijahu sve vrste četveronožnih životinja, gmazova zemaljskih i ptica nebeskih. I neki mu glas reče: 'Ustani, Petre, kolji i jedi!' 'Nikako, Gospodine - odvrati Petar - jer još nikada nisam jeo ništa pogano i nečisto.' 'Što je Bog proglasio čistim, ti ne nazivaj poganim!' reče mu onaj glas po drugi put. To se ponovi triput i posuda odmah bî uznesena na nebo. Dok je Petar, zbunjen, promišljao što bi moglo značiti viđenje koje je imao, najedanput se pojave na vratima Kornelijevi izaslanici, pošto su se raspitali za Šimunovu kuću, te pozovu i upitaju: 'Je li ovdje u gostima Šimun zvani Petar?' Dok je Petar svejednako razmišljao o viđenju, reče mu Duh: 'Evo te traže tri čovjeka. Hajde ustani, siđi i pođi s njima ne premišljajući, jer sam ih ja poslao!' Petar siđe k ljudima te im reče: 'Evo, ja sam onaj koga tražite. Koji je razlog vašem dolasku?' 'Stotnik Kornelije - odgovoriše mu - čovjek pravedan i bogobojazan, koji uživa dobar glas kod svega naroda židovskog, primio je zapovijed od anđela svetoga da te dozove u dom svoj i da čuje riječi od tebe.' Tada ih Petar uvede unutra i gostoljubivo primi.

Sutradan ustade te krenu s njima, a pratila ga i neka braća iz Jope. Sljedećega dana stiže u Cezareju. Tu ih je čekao Kornelije sazvavši rodbinu i bliske prijatelje. Dok je Petar ulazio, Kornelije mu iziđe u susret, pade mu do nogu i pokloni se. A Petar ga podignu i reče mu: 'Ustani! I ja sam samo čovjek!' I sve razgovarajući s njim, uđe unutra, nađe veliku skupinu ljudi te im reče: 'Vi dobro znate da je Židovu zabranjeno družiti se s Nežidovom ili ući mu u kuću, ali je mene Bog poučio da nikoga ne proglašavam poganim ili nečistim. Zato kad bijah pozvan, dođoh bez prigovora. Sada vas želim upitati zašto ste me dozvali.' 'Prije četiri dana - odgovori Kornelije - upravo u ovo doba, molio sam u svojoj kući molitvu devetoga sata, i najedanput stade preda me čovjek u sjajnoj odjeći te reče: ›Kornelije, uslišana je molitva tvoja i Bog se sjetio tvojih dobročinstava. Pošalji, dakle, nekoga u Jopu i dozovi Šimuna koji se zove Petar! On je gost u kući Šimuna, kožara, pokraj mora.‹ Ja sam nato odmah poslao ljude k tebi, i ti si dobro učinio što si došao. Sada smo, dakle, svi mi skupljeni pred Bogom da čujemo sve što ti je Gospodin zapovjedio.' Tada Petar otvori usta svoja i reče: 'Uistinu, sad istom shvaćam: Bog nije pristran. Naprotiv, njemu je mio u svakom narodu onaj koji ga priznaje i čini što je pravedno. Ovo je uputio Izraelovim sinovima, navješćujući im kao Radosnu vijest spasenje po Isusu Kristu, koji je gospodar svega. Vi znate što je bilo po svoj Judeji, počevši od Galileje, poslije krštenja koje je Ivan propovijedao: kako je Bog Isusa iz Nazareta pomazao Duhom Svetim i snagom te kako je Isus prošao čineći dobro i ozdravljajući sve koje đavao bijaše tlačio, jer Bog bijaše s njim. Mi smo svjedoci svega što je učinio u zemlji židovskoj i u Jeruzalemu, i to on koga su ubili, objesivši ga na križ. Bog ga je uskrisio treći dan i dopustio mu da se pokaže. Ne svemu narodu, već unaprijed od Boga izabranim svjedocima - nama koji smo s njim jeli i s njim pili poslije njegova uskrsnuća od mrtvih. I on nam je zapovjedio da propovijedamo narodu i da svjedočimo da ga je Bog postavio za suca živih i mrtvih. Za njega svjedoče svi proroci da po imenu njegovu prima oproštenje grijeha svaki koji u nj vjeruje...' Još dok je Petar to govorio, siđe Duh Sveti na sve koji slušahu riječ. Svi obrezani vjernici koji su dopratili Petra bijahu vrlo iznenađeni što se i na pogane izlio dar - Duh Sveti. Jer ih čuše gdje govore tuđim jezicima i slave Boga. Tada Petar reče: 'Zar može tko uskratiti vodu da budu kršteni ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?' I naredi da budu kršteni u ime Isusa Krista. Nato ga zamole da ostane s njima neko vrijeme" (Dj 10).

Krštenje poganina Kornelija bio je za povijest Crkve presudan događaj. Iza njega je stajao sam Gospodin, koji je htio pokazati da je spasenje dano svim ljudima, a ne samo Židovima. Prema staroj predaji Petar je posvetio Kornelija za prvog biskupa u Cezareji. Kornelije je za progona cara Nerona poginuo mučeničkom smrću i tako krštenjem krvlju zapečatio krštenje vodom, koje mu je Gospodin preko svetog Petra tako čudesno podijelio.

Sveti Ivan Teofan Vénard

Sveti Ivan Teofan (Jean-Théophane) Vénard, francuski misionar i mučenik, član Društva za vanjske misije u Parizu (Société des Missions étrangères de Paris), rođen je 21. kolovoza 1829. u naselju Saint-Loup-sur-Thouet (departman Deux-Sèvres, zapadna Francuska), u biskupiji Poitiers. Sin učitelja, odgojen je u pobožnoj obitelji. Njegov brat Eusèbe postao je također svećenik i kasnije se brinuo o Théophaneovim zapisima. Latinskom jeziku Théophanea je podučavao mjesni župnik. Školovao se na sjemeništu Doué-la-Fontaine (departman Maine-et-Loire, Anjou, zapadna Francuska), a kao podđakon stupio u Društvo za vanjske misije u Parizu. Za svećenika je zaređen 5. lipnja 1852, a već 19. rujna otputovao na Daleki Istok. Nakon petnaest mjeseci boravka u Hong Kongu stigao je u svoju misiju u zapadnom Tonkinu (sjeverni Vijetnam). U to vrijeme bilo je zabranjeno širenje kršćanstva u Vijetnamu. Odmah nakon dolaska oca Vénarda, ukazom imperatora Tự Đứca kršćani su osuđeni na progon, svećenici na smrtnu kaznu, a doušnicima je obećana novčana nagrada. Biskupi i svećenici tražili su skloništa u pećinama i gustim šumama. Otac Vénard djelovao je kao misionar uglavnom noću. Iako krhkog zdravlja, bio je neustrašiv sljedbenik Krista Gospodina pa je često propovijedao i usred bijelog dana. Među njegovim stadom našao se i jedan doušnik pa su vlasti mladog misionara uhvatile 30. studenoga 1860. Nadležni mandarin ponudio mu je da se odrekne vjere i pogazi križ, a kad je on to odbio, osuđen je na smrt odsijecanjem glave. Držali su ga zasužnjenog do 2. veljače, poput životinje, u kavezu od bambusa. Iz tog kaveza pisao je svojoj obitelji lijepa i utješna pisma, radostan u očekivanju mučeničke krune. Njegov biskup, Pierre-André Retord, tada je napisao: „Iako u okovima, veseo je poput ptičice." U jednom oproštajnom pismu napisao je: "Ponoć je... Oko moga kaveza ne vidi se ništa drugo osim kopalja i mačeva. U jednom kutu sobe skupina vojnika se karta. Druga se skupina kocka. Dva metra daleko od mene mala svjetiljka baca svoje drhtavo svjetlo na list kineskog papira i omogućuje mi da ti mogu napisati ove retke. Iz dana u dan očekujem svoju presudu. Možda ću već sutra biti odveden u smrt. Sretnu smrt, zar ne? Željenu smrt, koja vodi u život..." Svojem bratu Henriju pisao je ovako: "Dragi moj Henri, ne troši svoj život u ispraznostima svijeta... Opiri se sklonostima tijela i podvrgavaj ih duhu, budi na oprezu pred zasjedama zloduha i običajima svijeta, održavaj zapovijedi vjere, a to znači: Budi dobar! Ove sam ti riječi napisao u jednom svečanom trenutku. Za nekoliko sati zbog vjere u Isusa Krista bit ću predan u smrt... Zbogom, brate, dođi da me nađeš u nebu!"

Na putu do stratišta otac Théophane pjevao je psalme i himne. Svojem krvniku, koji je poželio njegovu odjeću i upitao ga što će mu pokloniti ako ga brzo smakne, odgovorio je: „Što duže, to bolje“. Odrubljena mu je glava na današnji dan, 2. veljače 1861, u naselju Cầu Giấy, danas dijelu glavnog vijetnamskog grada Hanoija. Njegovu glavu, izloženu na vrhu jednog kolca, a zatim bačenu u rijeku, pronašli su ribari i danas je kao relikviju časte vijetnamski kršćani. Tijelo oca Théophanea dopremljeno je 1865. u Francusku i počiva u kripti matične kuće Društva za vanjske misije u Parizu. Tog vijetnamskog mučenika osobito je štovala sveta Mala Terezija. O njegovim posljednjim pismima izjavila je: „To su moje misli, moja je duša slična njegovoj.“ Tri tjedna prije smrti, u prvim rujanskim danima 1897, Mala Terezija rekla je svojim susestrama: „Théophane Vénard je mali svetac. Njegov je život posve običan. Jako je volio Bezgrešnu Djevicu i svoju rodbinu. I ja jako volim svoju rodbinu. Kao oproštajni pozdrav predajem vam nekoliko rečenica iz njegovih oproštajnih pisama.“ Théophane Vénard bio je s Malom Terezijom suputnik „maloga puta“. Njegove riječi iz zatočeništva, upućene ocu, mogla bi potpisati i Mala Terezija: „Velika je istina da je Gospodin izabrao malene kako bi postidio velike ovoga svijeta. Ne oslanjam se na svoje vlastite sile, već se pouzdajem u snagu onoga koji je na križu pobijedio moć pakla. Ja sam proljetni cvijet, koji će gospodar vrta ubrati sebi na veselje. Svi smo mi cvjetovi zasađeni u ovu zemlju i Bog ubire svaki cvijet u svoje vrijeme, jedan malo ranije, drugi nešto kasnije. Nas dvojica, otac i sin, možemo se sresti u raju. Ja, jednodnevni cvijet, otići ću prvi. Jednoga dana naći ćemo se opet u raju i tada ćemo uživati pravu sreću. Zbogom.“ Oca Jean-Théophanea Vénarda blaženim je proglasio 2. svibnja 1909. papa Pio X, a svetim 19. lipnja 1988. papa Ivan Pavao II. O svetim vijetnamskim mučenicima opširnije pišemo u prilogu od 24. studenoga.

Blažena Marija Katarina Kasper

Blažena Marija Katarina (Maria Katharina) Kasper, njemačka redovnica, utemeljiteljica kongregacije Siromašnih službenica Isusa Krista, rođena je 26. svibnja 1820. u selu Dernbachu (okrug Westerwald, Rheinland-Pfalz), kao osmo dijete siromašnih seljaka, Heinricha i Katharine. Školu je polazila u rodnon selu. Već u djetinjstvu osjetila je poziv Krista Gospodina i ona se tom pozivu rado odazvala. Provodila je dane radeći na obiteljskim poljima ili kao nadničarka, ali je uz to uvijek našla vremena ne samo za molitvu već i za služenje bolesnicima i starcima te poučavanje djece vjeronauku. U njezinom tijelu krio se snažan duh i jaka volja. Njezina velika pobožnost i ljubav prema bližnjima privukla je i druge djevojke koje su bile spremne na djela milosrđa. Katharina je već 1848. u svojem rodnom selu s još četiri djevojke osnovala pobožnu udrugu za njegu bolesnika. Iz te udruge s dopuštenjem biskupa iz Limburga, Petera Josepha Bluma, nastala je nova redovnička družba, Kongregacija siromašnih službenica Isusa Krista (Arme Dienstmägde Jesu Christi). Na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1851, Katharina i njezine četiri družice položile su redovničke zavjete i obukle odjeću Siromašnih službenica Isusa Krista. Katharina je tada dobila i novo redovničko ime, Maria. Prva redovnička kuća izgrađena je u Katharininom rodnom selu, Dernbachu. Tamo su sestre živjele, prihvaćale siročad i druge nevoljnike i činile dobra djela.

Tako je u jednom malom selu nastala kolijevka velike dobrotvorne zajednice koja se proširila i izvan njemačkih granica (SAD, Engleska, Nizozemska, Češka). Već 1856. nova družba imala je u biskupiji Limburg i nadbiskupiji Köln osam kuća, a tri godine kasnije u družbi je djelovala oko 200 sestara. Majka Maria Katharina Kasper bila je od početka na čelu nove družbe kao generalna poglavarica. Skromna i jednostavna osoba, svoje sestre vodila je dobrotom i odlučnošću. Cijeli njezin život protekao je u službi Krista Gospodina i bližnjega. Preminula je na Svijećnicu, 2. veljače 1898, u rodnom Dernbachu. Blaženom ju je 16. travnja 1978. proglasio papa Pavao VI. Kad je Maria Katharina umirala, njezina družba brojala je 193 samostana i oko 2000 sestara, a do 1938. taj se broj popeo na 4000 sestara. Siromašne službenice Isusa Krista, poznate i kao Dernbachske sestre (Dernbacher Schwestern), dvore bolesnike, odgajaju siromašnu i zapuštenu djecu, brinu se za starce i sve zanemarene i ostavljene osobe. Diljem svijeta (Europa, Azija, Afrika, Sjeverna i Latinska Amerika) danas djeluje oko 600 sestara.

 

Svi datumi

  • Petak, 2. Veljača 2018. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).