NaslovnaSvetac danaBlažena Djevica Marija Bogorodica, sveti Odilo i sveti Josip Marija

Blažena Djevica Marija Bogorodica, sveti Odilo i sveti Josip Marija Tomasi

Siječanj
Ponedjeljak, 1. Siječanj 2018.

blazena_djevica_marija_bogorodicaii

Novu godinu započinjemo na najljepši mogući način, proslavom velikog marijanskog blagdana, spomendana Blažene Djevice Marije Bogorodice. Naziv Bogorodica (grčki Theotokos), počasno ime za Mariju, Isusovu majku, javlja se na Istoku u IV. stoljeću i ustaljen je u Crkvi na temelju teoloških, kristoloških i marioloških rasprava. Svečano je prihvaćen 431. na Općem crkvenom saboru u Efezu, i otada se koristi i na Zapadu (latinski Dei gentrix i Mater Dei).

Danas nam Crkva stavlja pred oči najveću Marijinu odliku, njezino bogomajčinstvo. Kod navještenja Isusova rođenja anđeo govori Mariji: "Duh Sveti sići će na te, sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim" (Lk 1,35). Marija je ljudski stvor i osoba koja je Kristu dala samo ljudsku narav, koja pripada drugoj božanskog osobi, s kojom je bitno sjedinjena.

blazena_djevica_marija_bogorodicai

Kada se Marija u Crkvi od najstarijih vremena naziva i časti kao Bogorodica, onda Crkva u tome časnom nazivu ispovijeda svoju vjeru u veliku tajnu utjelovljenja, po kojoj su u Kristu nedjeljivo i nepomiješano sjedinjene u jednoj osobi dvije naravi: božanska i ljudska. Crkveno učiteljstvo ponovno je potvrdilo tu istinu prigodom 1500. obljetnice Efeškoga sabora u enciklici Pija XI. Lux veritatis (Svjetlo istine), na II. vatikanskom saboru u dogmatskoj konstituciji o Crkvi i u Ispovijesti vjere Pavla VI. Za potvrdu te istine nalazimo jasne tekstove već kod najstarijih crkvenih pisaca. U Svetom pismu Elizabeta se obraća Mariji: „Otkud meni ta milost, da mati mojega Gospodina dolazi k meni?" Sveti Ignacije Antiohijski kaže da je Marija rodila Boga, a Tertulijan da je od Marije Bog rođen.

To je neprekinuta vjera Crkve od njezinih početaka pa do danas, koju radosno slavimo u današnjoj svetkovini.

Naše vjerne čitatelje u novoj godini od srca preporučamo zaštiti Majke Božje, Blažene Djevice Marije Bogorodice i želimo im obilje zdravlja i radosti, a iznad svega puninu Božjega blagoslova!

Sveti Odilo

Sveti Odilo (Odilon de Cluny), rođen oko 962. u dvorcu  Mercœur kod Saint-Cirguesa (departman Haute-Loire, Auvergne, jug središnje Francuske) u plemićkoj obitelji, sin Berauda de Mercœura i Gerberge, bio je peti opat glasovite benediktinske opatije u Clunyju (departman Saône-et-Loire, Burgundija) i na tom položaju ostao 54 godine. Slavna opatija u Clunyju bila neovisna o svjetovnim vlastima pa je to pogodovalo njezinom procvatu. Nazivali su je čak „drugim Rimom", a papa Urban II. izjavio je da Cluny blista nad svijetom kao neko drugo sunce. Cluny su proslavili njegovi monasi znanstvenici, umjetnici, ukrasitelji rukopisa, propovjednici, ispovjednici, isposnici, molitelji, krčitelji šuma i šikara. Svi su oni učinili velike stvari za razvoj zapadne kršćanske kulture, a njihov poglavar, vrhovni opat, bio je svojim utjecajem i ugledom odmah do pape.

Sveti Odilo, peti opat u povijesti Clunyja, bio je sitna rasta, boležljiv i osjetljiv, ali je u duhovnom pogledu bio pravi div i mudri, ustrajni apostol Krista Gospodina. Već se u djetinjstvu opredijelio za duhovni poziv i školovao se u sjemeništu svetog Juliena u Brioudeu (Auvergne). U benediktinsku opatiju Cluny stupio je 991. Narednih 58 godina svoga života zdušno je ostvarivao benediktinsko životno načelo: „Moli i radi!" Tada je u samostanu boravilo gotovo 400 redovnika, a Odilo se toliko isticao među njima da je 993. imenovan zamjenikom opata Mayeula, a 994. opatom. Tada je i zaređen za svećenika. Brzi razvoj i napredak opatije pod njegovim vodstvom dogodio se zbog njegove plemenitosti, milosrđa, poduzetnosti i organizacijskih sposobnosti. Bio je čovjek molitve i pokore (nosio je košulju od kostrijeti), gorljiv u promicanju redovničkog zajedništva i pobožnosti. Dao je podići veličanstvenu zgradu opatije, a kad je 1006. i opet od 1028. do 1033. zavladala velika glad, prodao je i dragocjene crkvene predmete kako bi pribavio hrane za siromahe i nevoljnike te je spasio od smrti na tisuće duša. Proglasio je 1041. „Primirje Božje", kako bi zaustavio vojna neprijateljstva zbog navodnih vjerskih razloga. Zapravo se u tom razdoblju (od petka do ponedjeljka, došašće, korizma) trgovalo kako bi ljudi mogli preživjeti, a ugroženim osobama koji su našli utočište u crkvama, zajamčena je sigurnost.

Reformirao je benediktinske samostane, proširio djelovanje reda na Španjolsku, a pravila svetog Benedikta zamijenio je u Clunyju pravilima svetog Izidora Seviljskog. Neprestano je molio za duše pokojnika. Da bi pomogao dušama u čistilištu, ustanovio je oko 1030., na dan 2. studenoga, poslije svetkovine Svih svetih, svečano bogoslužje za pokojnike. Njegovu praksu preuzela je kasnije cijela Crkva pa je on najzaslužniji za uvođenje proslave Dušnog dana. Proširio je broj samostana pod upravom Clunyja s 37 na 65. Nije prihvatio nadbiskupski položaj u Lyonu. Svojim izvrsnim odnosima s papama, vladarima i uglednim biskupima znatno je pridonio promicanju monaškog života. Izjavio je jednom da bi radije dospio u pakao zbog svojeg milosrđa nego zbog svoje strogosti i okrutnosti. Svoje najljepše propovijedi posvetio je misteriju utjelovljenja i neizmjernoj važnosti Majke Božje u životu Crkve. Iskoristio je svoj utjecaj za borbu protiv simonije (trgovanje crkvenim službama i povlasticama). Devet puta je putovao u Italiju i sudjelovao na mnogim sinodama, a 1046. bio je nazočan krunidbi Heinricha III. u Rimu. Poticao je u svojim samostanima znanost i umjetnost, a monahu Radolphusu Glaberu povjerio je pisanje povijesti onog vremena. Opat Odilo, glasovit i omiljen daleko izvan granica svoje opatije, prozvan i „arkanđelom monaha", preminuo je na današnji dan, 1. siječnja 1049., za vrijeme vizitacije samostana u Souvignyju (departman Allier, Auvergne). Njegov životopis napisao je 1063. sveti Pier Damiani. Relikvije svetog Odila počivale su u samostanu u Souvignyju, a zapalili su ih 1793. bezbožni revolucionari. Sveti Odilo zaštitnik je duša u čistilištu, a zazivaju ga bolesnici od žutice.

Sveti Josip Marija Tomasi

Sveti Josip Marija (Giuseppe Maria) Tomasi di Lampedusa, talijanski svećenik, redovnik teatinac, kardinal i liturgijski reformator, rođen je 12. rujna 1649. u Licati (provincija i biskupija Agrigento), na južnoj obali Sicilije, kao sin plemićke obitelji, iz koje su potekli mnogi ugledni ljudi, značajni za povijest Crkve. Njegovog oca, Giulija Tomasija, vojvodu od Palme di Montechiaro i kneza Lampeduse, narod je nazivao „svetim vojvodom". On je utemeljio samostan benediktinki u koji su ušle njegove četiri sestre, a kasnije i njegova supruga, Rosalia Traina. Mali Giuseppe Maria već je u djetinjstvu osjećao izvanrednu sklonost prema bogoslužju i želio postati svećenik. Njegov otac htio ga je poslati na kraljevski dvor u Madrid, ali on je izrazio želju da stupi u red teatinaca. Kao prvorođeni sin odrekao se naslova kneza Lampeduse i vojvode od Palme u korist mlađeg brata Ferdinanda te je 24. ožujka 1665. u Palermu stupio u teatinski red. Studirao je filozofiju u Messini, Ferrari i Modeni, a teologiju u Rimu i Palermu. Za svećenika je zaređen 23. XII. 1673. u Rimu i nakon toga stalno boravio u „vječnom gradu", uglavnom u teatinskom samostanu San Silvestro al Quirinale.

Kao znanstvenik posvetio se proučavanju važnih liturgijskih djela iz crkvene povijesti. Neko je vrijemo studirao i kod židovskog rabina Mosèa da Cavèa i u njegovoj se školi dobro upoznao s istočnim jezicima, osobito s hebrejskim. Svojom dobrotom obratio je i svojeg učitelja rabina na katoličku vjeru. Izvrsno je poznavao klasične jezike, latinski i grčki, a naročitu pozornost stekao je objavljivanjem starih sakramentara, što ih je sa sobom u Rim donijela kraljica Kristina Švedska. Blaženu Djevicu Mariju u njezinom Magnificatu promatrao je kao uzor kako se moli, kako se slavi Bog. Ona je za njega „bila prva učiteljica koju susrećemo u Novom zavjetu, a koja je slavila Boga riječima iz Svetoga pisma". Želio je da se Crkva vrati svojim starim obredima, jednostavnosti i svježini koja ih je resila na početku. Bio je vrlo moderan u današnjem smislu riječi jer je želio da se i u selima gdje nema svećenika ljudi skupljaju u nedjelju barem na pjevanje psalama, dakle, na službu riječi. Promicao je liturgijsku duhovnost i bio na glasu kao najznačajniji liturgičar svoga vremena (prozvan je „princem rimskih liturgičara"). Svojim djelima postao je pretečom liturgijske obnove, koja je doživjela svoju potvrdu na Drugom vatikanskom saboru. Značajan znanstvenik te vrlo skroman i jednostavan čovjek, ostavio je za sobom brojna vrijedna djela. Prijatelj i ispovjednik pape Klementa XI, imenovan je 1712. kardinalom, a kardinalski grimiz primio je teška srca. Njegovo kardinalsko geslo glasilo je: „Moja nada počiva u Gospodinu." Giuseppe Maria Tomasi preminuo je na današnji dan, 1. siječnja 1713, u Rimu. Njegov grob nalazi se u rimskoj teatinskoj bazilici Sant'Andrea della Valle. Blaženim je proglasio 29. rujna 1803. papa Pio VII, a svetim 12. listopada 1986. papa Ivan Pavao II. Zaštitnik je liturgičara i ceremonijara.

 

Svi datumi

  • Ponedjeljak, 1. Siječanj 2018.

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Korištenjem naše stranice, pristajete na upotrebu kolačića.