NaslovnaSvetac danaSveti Januarije i sveta Emilija de Rodat

Sveti Januarije i sveta Emilija de Rodat

Rujan
Utorak, 19. Rujan 2017. 00:00 - 23:59

Današnji sveti zaštitnik Januarije (San Gennaro) spominje se prvi put 432. u pismu Uraniusa, biskupa Nole. Rođen je u patricijskoj obitelji oko 275., u Beneventu ili Napulju. Bio je biskup Beneventa i Napulja, štitio je i sakrivao progonjene kršćane. Prema najstarijim liturgijskim dokumentima iz VI. i IX. stoljeća, mučeništvo svetog Januarija i njegovih drugova zbilo se u vrijeme Dioklecijanovih progonstava na današnji dan, 19. rujna, oko 305. u Pozzuoliju.

Uhićen je kad je pohodio zatočene đakone i zajedno s njima umro mučeničkom smrću. Najprije je bačen divljim zvijerima u cirkusu, a kada mu one nisu željele nauditi, odrubljena mu je glava. Napuljski biskup Severus prenio je mučenikove kosti 367. iz Pozzuolija u Napulj i pohranio ih u katakombama izvan zidina. Relikvije su kasnije prenesene u Benevento, a potom u samostan Montevergine. Vraćene su 1497. u Napulj, gdje se i danas nalaze i štuju u napuljskoj katedrali.


Ime svetog Gennara usko je vezano uz povijest Napulja, čiji je glavni zaštitnik već stoljećima. Tisućljetna povijest toga grada isprepliće se s imenom, štovanjem i čudom krvi tog omiljenog sveca. Čudo se spominje od 1389., a događa se na blagdan prijenosa svečevih relikvija, u subotu uoči prve nedjelje u svibnju, na današnji dan i 16. prosinca. Svečeva tvrdo zgrušana krv, koja se čuva u relikvijaru, najednom provrije i poprimi tekuće stanje. Znanost ne može objasniti ovu pojavu, samo potvrđuje da je zaista riječ o krvi. Svevišnji može čudesnim znacima proslaviti svoje svece, a ti znakovi nam mogu pomoći da porastemo u vjeri u Božju svemogućnost i dobrotu. Osim grada Napulja i napuljske nadbiskupije sveti Gennaro je i zaštitnik banaka krvi, a zazivaju ga i kod vulkanskih erupcija.

 

Sveta Emilija de Rodat

Današnja sveta zaštitnica je i Emilija (Émilie) de Rodat, francuska redovnica i mističarka. Rođena je 6. rujna 1787. kao Marie-Guillemette-Émilie de Rodat u dvorcu Druelle (biskupija Rodez, departman Aveyron). Odgajala ju je njezina baka Agathe de Pomayrols u dvorcu Ginals. Emilijina baka povukla se u obnovljenu redovničku zajednicu u susjednom gradu Villefranche-de-Rouergue. Emilija je pošla za njom te je provodila vrijeme u pobožnim vježbama i posjećivanju siromaha. Vedra a istovremeno i pobožna djevojčica zapala je u svojevrsnu moralnu krizu, a preokret u duši doživjela je 1804., prigodom slušanja propovijedi na pučkim misijama. Upoznala je 1805. svećenika Antoinea Martyja koji je postao njezin duhovni vođa. Revno je čitala djela raznih duhovnih pisaca, osobito svete Terezije Avilske i svetog Franje Saleškog. U slobodno vrijeme siromašnim djevojčicama držala je vjeronauk. Triput je pokušala stupiti u neku žensku redovničku družbu, ali nije uspjela. Napokon je u svibnju 1815. otkrila svoj životni poziv. Jedna žena gorko se tužila zbog činjenice da siromašne osobe ne mogu doći do školovanja i naobrazbe.

Emilija se tada odlučila posvetiti odgoju siromašne djece. Pridružile su joj se tri djevojke (Eléonore Dutriac, Marie Boutaric i Ursule Delbreil) i s njima je u Villefrancheu (departman Aveyron, južna Francuska) osnovala 1816. Kongregaciju Svete obitelji. Bila je to nova redovnička družba s klauzurom, koja se posvetila poučavanju siromašne djece i pružala besplatno osnovnu izobrazbu. Pod umješnim vodstvom velečasnog Martyja nova je družba preživjela prvotne poteškoće i razvila se u značajnu ustanovu. Časna majka Emilija morala je za svoju ustanovu platiti težak danak: tjelesne patnje, uzrokovane bolestima, a onda i duševna previranja i teške kušnje. Osim posve kratkih predaha svetica je takvo stanje morala podnositi sve do smrti. Sve to ju ipak nije spriječilo da postane jakom i djelotvornom poglavaricom. Družba je 1832. dobila svoje konstitucije, što ih je sastavio abbé Marty, koji je umro 15. studenog 1835. Majka Emilija de Rodat osnovala je i novu granu svoje ustanove, bez klauzure, koja se brzo proširila. Bavila se ne samo školom, nego i kućnom njegom bolesnika, posjećivanjem zatvorenika, ratnih zarobljenika i nemoćnih staraca, pružanjem utočišta posrnulim djevojkama i ženama. Teško je oboljela u ožujku 1852. Na njezinom lijevom oku pojavila se zlokobna rana. Na savjet svojeg ispovjednika Pierre-Mariea Fabrea diktirala je povijest svoga života, vjerski dokument najveće vrijednosti, iako se o mističnoj strani svoje duše izražavala vrlo oprezno i suzdržano. Preminula je u Villefrancheu na današnji dan, 19. rujna 1852. U vrijeme Emilijine smrti djelovalo je 38 njezinih ustanova. Papa Pio XII. proglasio ju je 1940. blaženom, a 1950. svetom. Njezina Kongregacija Svete Obitelji (Congrégation de la Sainte Famille à Villefranche de Rouergue), s više od 520 redovnica, djeluje i danas na svim kontinentima.

 

Svi datumi

  • Utorak, 19. Rujan 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).