NaslovnaSvetac danaSveta Majka Terezija, sveti Lovro Giustiniani, sveti Boris i Gleb

Sveta Majka Terezija, sveti Lovro Giustiniani, sveti Boris i Gleb

Rujan
Utorak, 5. Rujan 2017. 00:00 - 23:59

blazena_majka_terezija

Danas se s radošću sjećamo svete Majke Terezije, svetice sitnog rasta a ogromnog značaja. Rodila se kao Agnes Gonxha Bojaxhiu 26. kolovoza 1910. u Skoplju. Albanka, gimnaziju je završila u Skoplju, a 1928. postala redovnicom irskih Sestara naše gospe Loretske. Djelovala je u indijskom gradu Calcutti kao nastavnica u zavodima družbe, a 1937. položila svečane redovničke zavjete. Osnovala je 1950. novu družbu, Sestre misionarke ljubavi, koja je s vremenom prerasla u zajednicu od 5 tisuća redovnica, s oko 600 misija, škola i skloništa u 123 države svijeta. Služila je siromasima, umirućima, siročadi, prognanicima i bolesnicima (naročito gubavcima) u Indiji i na svim kontinentima. Utemeljila je mnoge domove za siromašne i djecu, bolnice i humanitarne ustanove po cijelom svijetu. Za svoj rad dobila je mnoge nagrade i priznanja, među njima i Nobelovu nagradu za mir (1979). 

Više puta boravila je u Hrvatskoj, prvi put još 1928. Župnik njezine župe u rodnom Skoplju bio je hrvatski svećenik, isusovac Franjo Jambreković, koji je utjecao na nju, a u Indiji je surađivala s hrvatskim misionarom, isusovcem Antom Gabrićem. Skupština grada Zagreba 19. srpnja 1990. proglasila ju je počasnom građankom hrvatske metropole. Preminula je u Calcutti na današnji dan, 5. rujna 1997. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. listopada 2003, a papa Franjo svetom 4. rujna 2016.

Sveta Majka Terezija - župna crkva u Koprivnici (Starigrad)

Posvećene su joj mnoge župe, crkve i kapele diljem svijeta, među njima i najmlađa župa u Koprivnici (Koprivnica-Starigrad), crkva na Resniku kod Kaštel Štafilića, župa u Vogošći kod Sarajeva i zavjetna kapela na brdu Gradac u Uzdolu (Rama). Zaštitnica je Svjetskog dana mladih.

Sveti Lovro Giustiniani

Sveti Lovro (Lorenzo) Giustiniani, prvi mletački patrijarh, proveo je sav svoj život prožet vjerom u Božju mudrost. Rođen je 1. srpnja 1381. u Veneciji, u jednoj od najuglednijih mletačkih obitelji. Rano je ostao siroče bez oca, a odgojila ga je majka udovica, koja je s 24 godine ostala sama s petero djece. Primio je i primjerenu književnu izobrazbu, a njegov brat Leonardo bio je jedan od najglasovitijih humanista onog vremena. U svome spisu Fasciculus amoris (Sveščić ljubavi) Lorenzo je sam opisao svoje viđenje Božje mudrosti, doživljaj, koji je za sav njegov kasniji život bio od najveće važnosti. Iz toga opisa možemo zaključiti kako je izgledao unutarnji razvoj njegove duhovnosti i njegovog apostolata. Nakon toga doživljaja Lovro je, a bilo mu je tada 19 godina, započeo živjeti asketskim duhovnim životom. Lovro je otkrio svoju dušu i svoje namjere svojem ujaku, svećeniku Marinu Queriniju, a on ga je godine 1404. odveo u samostan augustinaca na otoku San Giorgio in Alga, u venecijanskoj laguni. Primljen je u Družbu regularnih kanonika svetog Augustina i zaređen za svećenika 1407. Njihov duhovni vođa bio je Gabriele Condulmer, koji je kasnije postao papa Eugen IV. Kad je on otišao u Rim, Lovri je u više navrata povjerena briga za tu redovničku granu, u kojoj je djelovao kao prior (1409.) i kao general (1424.). On je taj posao obavljao izvrsno pa je postao preteča obnove redovničkoga života koju će kasnije nadahnuti i pokrenuti Tridentski sabor. Štovali su ga posvuda, a on je s vrećom na ramenu obilazio otokom i prosio milostinju.


U svojem redovničkom razdoblju glasoviti propovjednik Lovro napisao je i devet knjiga. To razdoblje okončano je 1433., kada ga je papa Eugen IV. imenovao biskupom Castella, najveće mletačke četvrti. Obnovio je biskupiju, reformirao kanonike, otvarao crkve, župe i sjemenište za siromašne klerike, objavio propise za promicanje liturgijskog života po svim crkvama. Sazvao je sinodu, koja je izdala Synodicon, važnu pastoralnu knjigu koju je potvrdio i papa Eugen IV. Posvetio se i promicanju ženskih redova. Na početku svoje biskupske službe zatekao je u biskupiji dvadesetak ženskih samostana, a iza sebe ostavio 35 samostana, u kojima je cvjetao redovnički život.

Bio je na glasu po svojim čudesima i proroštvima, a naročito se zalagao za siromahe. I papa Nikola V. pokazao je veliko poštovanje prema Lovri. Ujedinio je 1451. patrijaršiju u Gradu i biskupiju u Castellu, sjedište prenio u Veneciju i imenovao Lorenza Giustinianija nadbiskupom i prvim mletačkim patrijarhom. Nekoliko dana prije svoje smrti Lovro je završio svoje posljednje pisano djelo De perfectionis gradibus (O stupnjevima savršenosti), u kojem se osvrće na svoj duhovni put. Za sobom je ostavio petnaest knjiga i četrdesetak govora. Umro je 8. siječnja 1456. u Veneciji, a posljednja dva dana života kraj njegove bolesničke postelje izredao se gotovo cijeli grad. Građani su željeli vidjeti kako umire svetac. Svetim ga je 1690. poglasio papa Aleksandar VIII. Crkva ga slavi 8. siječnja, na dan njegove smrti i 5. rujna, na dan kad je imenovan nadbiskupom. Njegovi posmrtni ostaci nalaze se u konkatedrali u Castellu. Autor njegovog životopisa je njegov nećak Bernardo Giustiniani. Zajedno sa svetim Markom i Blaženom Djevicom Marijom Uznesenom zaštitnik je Venecije.

Sveti Boris i Gleb

Sveti Boris i Gleb, ukrajinski i ruski mučenici, bili su sinovi svetog Vladimira Kijevskog i Ane, sestre bizantskog cara Bazilija II. Vladimir je umro 15. srpnja 1015., a prije svoje smrti razdijelio je kneževinu dvanaestorici sinova. Najstariji sin Svjatopolk, baštinik Kijeva, ukrajinskog glavnog grada, bio je vrlo gramziv, nije htio poslušati oca i želio je vladati sam. Naredio je plaćenim ubojicama da smaknu svu njegovu braću. Borisa, kneza Rostova, plaćenici su ubili već 24. srpnja 1015. Boris se upravo vraćao s pobjedonosnog pohoda protiv Pečenega, koji su živjeli na području između ušća Dona i Dunava te obala Crnog mora. Zabranio je svojim četama da pucaju na Svjatopolkove emisare.

Prema starijem bratu odnosio se kao prema očevom nasljedniku pa mu nije htio nauditi. Bio je spreman radije pretrpjeti nepravdu nego je nanijeti bratu. Gleb (ukrajinski Glib), vladar Muroma, bio je još dječak, a ubijen je današnji dan, 5. rujna 1015., kada se rijekom Dnjepar uputio u Kijev. Iako je molio ubojicu, svojeg vlastitog kuhara, da ga poštedi uz obećanje da će biti sužanj svojem gospodaru cijeloga života, zločinac se oglušio na dječakov vapaj i umorio ga kuhinjskim nožem. Borisov i Glebov brat Jaroslav, knez Novgoroda, porazio je 1019. Svjatopolka i zauzeo Kijev, kojim je vladao 35 godina. Već 1020. Jaroslav je svečano dao prenijeti tijela svoje braće Borisa i Gleba u crkvu svetog Bazilija u Višgorodu kod Kijeva. Po nekim izvorima naručitelj umorstava bio je baš Jaroslav, a ne Svjatopolk.

Vjernici su Borisa i Gleba zbog njihove tragične smrti odmah počeli štovati kao mučenike. Metropolit u Kijevu proglasio ih je svetima 1071., a papa Benedikt XIII. potvrdio je njihovu svetost 1724. U svoj kalendar uvrstila ih je i Katolička crkva, jer su živjeli prije raskola. Njihov životopisac, monah Jakob, naglašava kako je Boris noć uoči svoje mučeničke smrti molio Isusa da ga učini dostojnim nasljedovati svete mučenike, a da bratu oprosti. Ovako je razmatrao: „Sve je taština... Nema druge pomoći osim dobrih djela u pravoj vjeri i iskrenoj ljubavi!" Kada su došli ubojice, Boris je plakao i uzdisao: «Približite se, braćo, te učinite kraj svome pothvatu, a mir neka bude s mojim bratom i s vama!» Sveti mučenici Boris i Gleb uzori su nenasilja, osobe koje radije idu u smrt nego da nekom učinine nešto na žao. Mnoga mjesta, crkve i samostani u Ukrajini i Rusiji nazvani su njihovim imenom, Borisoglebsk, među njima i grad u Voroneškoj oblasti (zapadna Rusija). Zaštitnici su prinčeva, Rusije i Moskve.

 

Svi datumi

  • Utorak, 5. Rujan 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).