NaslovnaSvetac danaSveti Emerik, sveti Elizabeta i Zaharija, blaženi Serafin Kodić

Sveti Emerik, sveti Elizabeta i Zaharija, blaženi Serafin Kodić Glasnović i Anton Muzić

Studeni
Ponedjeljak, 5. Studeni 2018.

Danas čestitamo imendan svim našim Mirkima, Mirkama, Imbrama, Imrama i Emericima. Njihov je zaštitnik sveti Emerik (Imre), mađarski kraljević, omiljeni svetac u hrvatskom narodu, najčešće pod hrvatskom inačicom Mirko. Sin prvog ugarskog kralja, svetog Stjepana i Gisele Bavarske, rodio se oko 1000. ili 1007. u Székesfehérváru (Stolnom Biogradu).

Otac je u njega polagao velike nade, a odgajao ga je između njegove 15. i 23. godine i sveti Gerard (Gellért) Sagredo, biskup Csanáda. Emerikov otac, sveti Stjepan (István), težio je da njegov sin postane primjerni vladar, promicatelj kršćanskih vrlina i zaštitnik općeg dobra. I doista, kraljević Emerik je bio uzoran i pobožan mladić, koji je svoju duboku vjeru iskazivao na svakom koraku, viteškim vladanjem, molitvom, pokorom i bdijenjem pred Presvetim.

sveti_emerik_2

Velika nada i uzdanica svoga naroda i mladoga ugarskog kraljevstva, nesretno je poginuo u lovu na divljeg vepra, 2. rujna 1031., vjerojatno u Hegyközszentimreu (danas Sântimreu, Rumunjska) ili u Veszprému. Papa Grgur VII. odredio je 1083. da se proglase svecima svi oni koji su Panoniju obratili na kršćansku vjeru, među njima i kralj Stjepan i princ Emerik. Njegov život i smrt, te brojna čudesa i obraćenja koja mu se pripisuju, nepresušni su izvor mnogih životopisa, legendi i zapisa.

Sveti Emerik - crkva u Kozarcu

Zaštitnik je mladeži, a posvećena su mu mnoga naselja, župe i crkve, posebno u Mađarskoj, ali i u mnogim drugim zemljama, među njima i u hrvatskim krajevima (Šestine kod Zagreba, Cvetković kod Jastrebarskog, Kozarac kod Čeminca,  Oriovac, Kostel kod Pregrade, Imbriovec kod Đelekovca, Doroslovo kod Sombora, Bačko Petrovo Selo kod Bečeja). Jedan je od suzaštitnika zagrebačke katedrale.

sveti_emerik_zupna_crkva_u_sestinama

Sveti Emerik - župna crkva u Šestinama

Sveti Elizabeta i Zaharija

Sveta Elizabeta i sveti Zaharija roditelji su svetog Ivana Krstitelja. Prema riječima svetog Luke „oboje bijahu pravedni pred Bogom, jer su živjeli besprijekorno prema svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim". Zahvaljujući njima, po Lukinom evanđelju, dobili smo na dar i dva prekrasna hvalospjeva, „Magnificat" i „Benedictus". Elizabeta je potjecala iz svećeničkog plemena patrijarha Arona, a njezin suprug Zaharija bio je veliki svećenik. Živjeli su u vlastitoj kući u Ain Karimu, selu nedaleko Jeruzalema. Zašli su već u poodmakle godine, ali nisu imali djece. O događajima koji su uslijedili majstorski izvještava sveti Luka u svojem evanđelju. Zahariji se u hramu kao prvom čovjeku u evanđelju ukazao anđeo Gabrijel i najavio mu rođenje sina. Zaharija nije u to povjerovao pa je zanijemio sve do dana kada se zbio radosni događaj. Kad se navršilo šest mjeseci od Ivanovog začeća, anđeo Gabrijel je u Nazaretu najavio Djevici Mariji začeće Sina Božjega. Prema predaji Elizabetina majka Sobe i Marijina majka Ana bile su sestre. Kad je Marija doznala da je njezina rodica Elizabeta već u šestom mjesecu trudnoće, odmah se uputila u Zaharijinu i Elizabetinu kuću, „u gorski kraj, u Judin grad". Čim je Elizabeta ugledala Mariju i čula njezin pozdrav, zaigralo je dijete u njezinoj utrobi i ona se napunila Duhom Svetim. Kliknula je glasno: „Najblagoslovljenija si ti među ženama! I blagoslovljen je plod utrobe tvoje! Odakle meni ovo da majka Gospodina mojega dolazi k meni? Jer, čim glas pozdrava tvojega odjeknu u mojim ušima, od veselja mi dijete zaigra u utrobi. Blago onoj koja povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od strane Gospodina!"

Kad je Elizabeta rodila sina, Zaharija je prema Gabrijelovom zahtjevu zatražio da se dječak nazove Ivan, progovorio je i hvalio Boga. Unatoč prvoj nevjerici, poslušao je i usvojio Božju poruku. Njegova duga šutnja pretvorila se u veliki proročki hvalospjev („Benedictus", „Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izraelov"). O Elizabeti i Zahariji nakon Ivanova rođenja Sveto pismo više ne govori. Za vrijeme općeg pokolja nevine djece u betlehemskom kraju i okolici, Elizabeta se prema predaji s malim Ivanom sklonila u jednu špilju. Za vrijeme opasnosti, anđeo je dokotrljao kamen na ulaz, a kad je opasnost prošla, kamen je uklonjen. Zaharija je prema predaji ubijen u hramu jer nije htio Herodu odati boravište svoga sina pa ga uvrštavaju među mučenike. Sveti Ivan Krstitelj rano je ostao bez roditelja. Pretpostavlja se da je brigu o Elizabetinom i Zaharijinom sinu vodila rođakinja, Blažena Djevica Marija, a kad je odrastao, povukao se u pustinju sve do dana svoga javnog očitovanja pred Izraelom. Sveta Elizabeta zaštitnica je trudnica i rodilja.

Blaženi Serafin Kodić Glasnović i Anton Muzić

Hrvati su od subote, 5. studenoga 2016, bogatiji za dvojicu novih blaženika. Na crkvenoj svečanosti u Skadru među 38 mučenika iz Albanije, ubijenih između 1945. i 1974, beatificirana su i dvojica kosovskih Hrvata, fra Serafin Kodić Glasnović iz Janjeva i don Anton Muzić iz Letnice (Vrnavokolo). Katedrala svetog Stjepana u Skadru bila je premalena da primi sve one koji su željeli sudjelovati na misi. Mnogi su ostali u dvorištu crkve, a brojni i iza ograda. Bilo je tamo najmanje 3000 ljudi. Među njima je bilo i oko 1000 Hrvata, uglavnom Janjevaca i Letničana iz Zagreba, Kistanja, Bočina, Janjeva i Letnice. Došli su u 11 autobusa, ali i osobnim automobilima. Mnogi hodočasnici iz Hrvatske usput su iskoristili priliku da obiđu Janjevo i Letnicu, u kojima je ostalo još vrlo malo Hrvata. Dekret o mučeništvu 38 umorenih između 1945. i 1974. za katoličku vjeru iz Albanije proglasio je kardinal Angelo Amato, prefekt Kongregacije za kauze svetaca, 26. travnja 2016, a postupak beatifikacije počeo je još 10. studenoga 2002. Kardinal Amato predvodio je euharistijsko slavlje u Skadru, a među biskupima koji su koncelebrirali bila su i petorica hrvatskih biskupa, Želimir Puljić, Antun Škvorčević, Mate Uzinić, Tomo Vukšić i Pero Sudar.

Blaženi Serafin Kodić Glasnović (Serafin Gjon Koda), franjevački svećenik i mučenik, rođen je 25. travnja 1893. u Janjevu, kosovskom selu, 12 kilometara jugoistočno od Prištine. Bio je sin Gašpara i Antonije rođene Rodić, a na krštenju je dobio ime Ivan. Franjevački habit obukao je već sa šesnaest godina, 1909, a uzeo je redovničko ime Serafin. Svečane zavjete položio je 28. travnja 1915. Kao redovnik Reda manje braće za svećenika je zaređen 30. lipnja 1915. Teološke studije započeo je u Skadru, na franjevačkoj bogosloviji, a zatim u austrijskom gradu Grazu. Nakon Prvog svjetskog rata ostao je u Albaniji i nije dolazio u Janjevo. Kraljevina SHS bila je poznata po nemilosrdnom progonu Albanaca, a na osobit način katoličkih intelektualaca i svećenika koji su bili nositelji pismenosti i kulture albanskog naroda i kosovskih Hrvata. Službu župnika fra Serafin obnašao je na nekoliko župa: Dushman, Shalë, Prekal, Bushkash, Vukël i na kraju u Lješu (Lezhë), a u svojoj franjevačkoj provinciji bio je definitor, ekonom i profesor. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Janjevo je posjetio nekoliko puta. Uspostavom komunizma i režima albanskog komunističkog diktatora  Envera Hoxhe, nakon Drugog svjetskog rata, uslijedilo je razdoblje velikih progona Katoličke Crkve. Fra Serafin, razborit i oštrouman duhovnik, bio je uhićen i mučen zbog lažne optužbe. Zlikovci su mu oštetili dušnik pa je od posljedica zlostavljanja preminuo 11. svibnja 1947. u u Lješu (sjeverozapadna Albanija), u franjevačkom samostanu, tada pretvorenom u bolnicu. Medicinska sestra Marie Ndoja brinula se o njemu u samostanu te ga je kasnije kriomice pokopala ispod masline u samostanskom vrtu. Nakon pada komunističkog režima ona je 1994. pokazala mjesto gdje je njegov grob. Kasnije je fra Serafin pokopan u temeljima sadašnje franjevačke crkve Navještenja Blažene Djevice Marije u Lješu.

Drugi hrvatski blaženik s Kosova, don Anton Muzić (Muzaj), svećenik i mučenik, sin Dejka i Dile Muzić, rođen je 12. svibnja 1921. u selu Vrnavokolu (župa Letnica, općina Vitina, jugoistočno Kosovo), oko 60 kilometara udaljenom od Prištine, a 30 kilometara od Skopja. Srednju školu završio je u Papinskom sjemeništu u Skadru, a 1938. otišao je u Rim, u Kongregaciju za propagandu vjere, i studirao na Gregorijanskom sveučilištu. Za svećenika je zaređen 19. ožujka 1945. u Rimu. Nakon povratka u Albaniju, imenovan je 1946. nadbiskupijskim kancelarom. Komunistički zlotvori uhitili su ga 20. svibnja 1947. Odveden je u istražni zatvor gdje je bio neljudski mučen jer se nije htio odreći svoje vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Svojim je kolegama zatvorenicima rekao: „Ako jednog dana vidite članove moje obitelji, recite im da sam potpuno nevin i da umirem za svoju vjeru u Krista“. Ne bi li mu slomili duh, od 1. listopada 1947. zlikovci su prisilili don Antona da petnaest dana, danonoćno, nepomično stoji pred zidom, a za to su ga vrijeme neprestano polijevali vodom. Promrzlog i nemoćnog ostavili su ga da spava na golom podu. Zbog takvih neljudskih uvjeta obolio je od tuberkuloze. Nakon što su mu slomili ruke i noge, vidjevši da je na pragu smrti od zadobivenih rana, nakon suđenja, 14. siječnja 1948, pustili su ga iz zatvora. Od posljedica mučenja, u proljeće 1948 (točan datum nije poznat), umro je u strašnim bolovima, ležeći ispod stepenica na ulazu u zgradu nadbiskupije u Skadru.

Ovo je prigoda da se usrdno pomolimo za sve albanske i kosovske kršćane i katolike, a naročito za kosovske Hrvate koji su, premda brojem mali, ostavili neizbrisiv trag u hrvatskoj Crkvi, povijesti, gospodarstvu, kulturi i sportu. Hrvatska nacionalna manjina na Kosovu danas je malobrojna i iz godine u godinu u sve je težoj situaciji. Iako su Hrvati stara manjina na Kosovu (župa svetog Nikole u Janjevu stara je više od 700 godina), sada ih je u ukupnom broju kosovskog stanovništva 0,017%. U Janjevu (općina Lipljan) danas živi oko 300 Hrvata, dok ih je u Letnici oko 50. Posljednji popis, kojem su se odazvali Hrvati, bio je 1991, a tada ih je na cijelom Kosovu živjelo oko 8800 (u Janjevu 2859). Nekoliko Hrvata živi i u gradovima, no oni su izuzetak. Raspad Jugoslavije i ratna zbivanja na Kosovu natjerali su većinu kosovskih Hrvata na izbjeglištvo u Hrvatsku, najviše u Zagreb, Slavoniju i Dalmaciju (Kistanje). Janjevo je dalo dvadesetak svećenika i isto toliko časnih sestara, ali oni se sada nalaze u Hrvatskoj i diljem svijeta. U Letnici se nalazi svetište Majke Božje Letničke, ujedno i letnička župna crkva. Župu Letnica, svojevrsnu hrvatsku enklavu, čine još sela Vrnez, Vrnavokolo i Šašare, i zaseoci Zagrađe i Veselica. U Letnici je 1991. živjelo 776 Hrvata, u Vrnezu 787, u Vrnavokolu 865, a u Šašarama 1569. Još 334 Hrvata živjela su u ostalim dijelovima općine Vitina, najvećim dijelom u selima Kabaš i Binač, južno od mjesta Vitine. Janjevski i letnički Hrvati su srodni i jezikom i podrijetlom, ali među njima postoje i razlike, ne samo zbog prostorne odvojenosti, već i zbog načina života. Janjevo je oduvijek urbano mjesto, a njegovi stanovnici po tradiciji obrtnici i trgovci, dok su Letničani zemljoradnici.

 

Svi datumi

  • Ponedjeljak, 5. Studeni 2018.

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Korištenjem naše stranice, pristajete na upotrebu kolačića.