NaslovnaSvetac danaSveti Ivan Eudes, sveti Sebald i sveti Ljudevit Anžuvinac

Sveti Ivan Eudes, sveti Sebald i sveti Ljudevit Anžuvinac

Kolovoz
Subota, 19. Kolovoz 2017. 00:00 - 23:59

sveti_ivan_eudes

Današnji sveti zaštitnik Ivan (Jean) Eudes rodio se 14. studenog 1601. kao seljački sin u normandijskom naselju Ri (departman Orne) nedaleko Argentana. Učenik isusovaca u Caenu, pridružio se 1623. oratorijancima Pierrea de Bérullea, a 1625. postao svećenik. Jean je baštinio sve osobine svog rodnog normandijskog kraja. Bio je snažne tjelesne građe, izdržljiv i uporan, razborit, sposoban organizator, stvoren za djela trajne vrijednosti. Nosio je i duhovne značajke vremena u kojem je rastao, odgajao se i usavršavao. Bio je suvremenik kardinala Richelieua i dramatičara Pierrea Corneillea, čovjek jake volje i junačkog srca. Prozvan "čudom svoga doba", dvorio je kužne bolesnike, sudjelovao u više od 100 župnih pučkih misija diljem Francuske, borio se protiv heretičkih zastranjivanja, osnivao sjemeništa (Lisieux, Evreux, Rouen).


Osnovao je 1641. Sestre Naše Gospe od milosrđa i utočišta, koje su vodile brigu o posrnulim djevojkama, a 1643. Družbu Isusa i Marije (eudisti), posvećenu odgoju svećenika. Pokrenuo je proslavu blagdana Srca Marijinog (1648.) i Srca Isusovog (1670.), za koje je sastavio i liturgijske molitve. Najveći obnovitelj francuskog vjerskog života u XVII. stoljeću, preminuo je u Caenu na današnji dan, 19. kolovoza 1680. Blaženim ga je proglasio 1909. papa Pio X., a svetim 1925. papa Pio XI. Zaštitnik je biskupije Baie-Comeau u Québecu. Njegovi eudisti (oko 400 članova) i danas uspješno djeluju u Francuskoj, Africi, Aziji, Južnoj i Sjevernoj Americi.

Sveti Sebald

Sveti Sebald (Sebaldus, Sebaldo, talijanski Sinibaldo), zaštitnik Nürnberga, pustinjak i misionar, rođen je u VIII. stoljeću, vjerojatno u Engleskoj. Sin danskog poglavice koji se naselio u Engleskoj, bio je zaručen s nekom francuskom princezom. Nakon razvrgnuća zaruka uputio se na hodočašće u Rim. Djelovao je potom kao misionar u Frankoniji, na području Reichswalda, prostranog šumskog područja u blizini Nürnberga (Mittelfranken, Bavarska). Njegovi bliski suradnici bili su sveti Willibald, biskup Eichstätta i sveti Winibald, benediktinski opat iz Heidenheima. Kao misionar i propovjednik obratio je mnoge nevjernike. Posljednje godine života proveo je kao pustinjak u šumi Poppenreuth, zapadno od Nürnberga.

O njemu kruže mnoge legende i pripisuju mu se mnoga čudesa. Tako je prema predaji pretvorio kamenje u kruh, a vodu u vino, kako bi nahranio i napojio svoje suradnike misionare. Zapalio je ledene sige poput triješća kako bi usred zime ugrijao smrznute siromahe. Vratio je molitvom vid jednom siromašnom seljaku kojeg je oslijepio njegov gospodar. Preminuo je oko 770. Štovanje svetog Sebalda raširilo se u XI. stoljeću, zahvaljujući čudesnim ozdravljenjima što su se po njegovom zagovoru dogodila u Nürnbergu. Njegov grob postao je meta brojnih hodočasnika.

Sveti Sebald - crkva u Nürnbergu

Građani Nürnberga podigli su mu prekrasnu crkvu, u kojoj se nalaze mnoge umjetnine. Relikvije svetog Sebalda pohranjene su 1397. u srebrnu škrinju i prenesene u kor nove crkve. Veliki majstor, kipar Peter Vischer stariji i njegovi sinovi dovršili su 1519. Sebaldovu brončanu grobnicu, remek-djelo njemačke renesanse. Zanimljivo je da se relikvije sveca kanoniziranog u Katoličkoj crkvi čuvaju i štuju u evangeličkoj crkvi. Zaštitnik je grada Nürnberga i trudnica, a zazivaju ga kod hladnog vremena i prehlade. Papa Martin V. proglasio ga je svetim 26. ožujka 1425. godine.

Sveti Ljudevit Anžuvinac

Sveti Ljudevit Anžuvinac (Louis d'Anjou) ili Ljudevit iz Toulousea (Louis de Toulouse), francuski franjevac i biskup, rođen je 9. veljače 1274. u Brignolesu (departman Var, Provansa, jugoistočna Francuska) ili po nekim izvorima u talijanskom gradu Noceri (provincija Salerno, Campania), kao najstariji sin napuljskog kralja Karla II. Hromog i Marije Ugarske, pranećak francuskog kralja svetog Ljudevita IX. U bitki s aragonskim kraljem Pedrom III. Karlo je zarobljen. Za prikupljanje velike otkupnine trebalo mu je dosta vremena pa je kao taoce poslao svoja tri sina, koji su u Kataloniji (Barcelona i Tarragona) proveli sedam teških godina. Louis je za vrijeme tog gorkog iskustva u Kataloniji upoznao franjevce koji su ga odgajali i podučavali filozofiji i teologiji. Odrekao se 1295. prijestolja u korist brata Roberta. Stupio je te godine u franjevački red u Rimu, a zaređen je za svećenika u veljači 1296. Papa Bonifacije VIII. imenovao ga je 5. veljače 1297. biskupom u Toulouseu (jugozapadna Francuska). 

Biskup Louis, prozvan „dječakom biskupom“, nerado je pristao na to imenovanje, ali je posljednjih šest mjeseci svoga života revno vršio svoju službu. I dalje je nosio franjevački habit, vodio brigu o bolesnicima, svaki dan blagovao sa siromasima i posjećivao zatvorenike. Bio je na glasu svetosti, a u njegovom životopisu stoji: „Da bi vidjeli ovog blaženog čovjeka anđeoskog lica, slavnog po čudesnim djelima i svakovrsnim krepostima, hrlilo je i dolazilo mnoštvo svijeta obaju spolova i svakog zanimanja. Svi su se vjernici izgrađivali na njegovom pobožnom slavlju, učinkovitom propovijedanju, dubokoj poniznosti, usrdnoj samilosti, čednom razgovoru i poniznom vladanju. Divili su se općenito svim njegovim djelima, govorima i kretnjama. Zato je svima koji su promatrali osobu i život ovoga sveca, izgledao kao zaista nebeski čovjek i zemaljski anđeo.“ Biskup Louis d'Anjou preminuo je od tifusne groznice na današnji dan, 19. kolovoza 1297, u rodnom Brignolesu, sa samo 23 godine. Svetim ga je 7. travnja 1317. proglasio papa Ivan XXII, zajedno sa svetim Tomom Akvinskim. Zaštitnik je Valencije (tamo se čuvaju i njegove relikvije) i Toulousea te mnogih župa, crkava i misija diljem svijeta.

 

Svi datumi

  • Subota, 19. Kolovoz 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).