NaslovnaSvetac danaKolovozSveti Alfonz Liguori, sveti Petar Julijan Eymard i sveti Petar Faber

Sveti Alfonz Liguori, sveti Petar Julijan Eymard i sveti Petar Faber

Kolovoz
Utorak, 1. Kolovoz 2017. 00:00

sveti_alfonz_liguori

Današnji sveti zaštitnik Alfonz Liguori (Alfonso Maria de' Liguori) rodio se 27. rujna 1696. u Marianelli blizu Napulja kao najstariji sin velikog admirala Napuljskog kraljevstva. Izuzetno nadareni dječak, ljubitelj glazbe, pjesništva i slikarstva, doktorirao je pravo na napuljskom sveučilištu. Napustio je odvjetničku karijeru 1723., studirao teologiju, 1726. postao svećenikom i djelovao kao vjeroučitelj u Napulju. Posvetio se brizi za bolesnike i vjerskom poučavanju beskućnika i odbačene mladeži. Osnovao je 1732. red Presvetog Otkupitelja (redemptoristi) i svoje redovnike slao po zapuštenim selima i zabačenim napuljskim predgrađima.


Vrhunski stručnjak na području moralne teologije, napisao je brojne pastoralne priručnike, katekizme i knjige, među njima i glasovite Marijine slave. Godine 1762. postao je biskup u Sant'Agata de' Goti (Campania), a 1775. povukao se u redemptoristički samostan u Paganiju nedaleko Salerna, gdje je preminuo u 91. godini života, na današnji dan, 1. kolovoza 1787. Blaženim ga je proglasio 1816. papa Pio VII., svetim 1839. papa Grgur XVI., crkvenim naučiteljem 1871. papa Pio IX., a zaštitnikom ispovjednika i teologa moralista 1950. papa Pio XII.

Zazivaju ga bolesnici od artritisa i presavjesni, sitničavi, pedantni, kolebljivi i sumnjičavi ljudi, a zaštitnik je teologa, svećeničkih zvanja, ispovjednika, moralista, savjesnih ljudi, Napulja te mnogih naselja, učilišta, župa i crkava diljem svijeta. Njegovi redemptoristi, više od 6 tisuća članova, uspješno djeluju i danas, na svim kontinentima, u više od 77 zemalja (u našem Vukovaru, u grkokatoličkoj župi Krista Kralja, djeluju redemptoristi istočnoga obreda).

Sveti Petar Julijan Eymard

Sveti Petar Julijan (Pierre-Julien) Eymard, francuski svećenik, „apostol euharistije", utemeljitelj Kongregacije Presvetog sakramenta i Službenica Presvetog sakramenta, rođen je 4. veljače 1811. u La Mureu (departman Isère, biskupija Grenoble, Rhône-Alpes), kao sin siromašnih, marljivih i pobožnih roditelja, nožara Juliena Eymarda i Marie-Madeleine Pelorse. Već kao dječak pokazivao je ljubav prema Isusu u presvetoj euharistiji. Euharistijski Isus snažno ga je privlačio pa je satima klečao pred svetohraništem. Na dan svoje prve pričesti odlučio je postati svećenik. Njegov otac bio je protiv toga pa je dječak tek nakon očeve smrti stupio u sjemenište u Grenobleu. Svećenički red primio je 20. srpnja 1834. u Grenobleu. Kao kapelan djelovao je u župi Chatte, a kao župnik u Monteynardu (departman Isère). Provodio je mnogo vremena u crkvi klanjajući se Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Njegova pobožnost snažno je djelovala na vjernike pa je u svojim župama postizao značajne pastoralne uspjehe. Stupio je 20. kolovoza 1839. u Marijinu družbu (maristi) u Lyonu, a redovničke zavjete položio 1840. Kao marist obavljao je u svojem redu službu duhovnika, poglavara, provincijala u Lyonu (1845.) i generalnog asistenta, a vodio je i maristički Marijin treći red. Bio je prijatelj svetog Jean-Mariea Vianneya. Obilazio je marijanska svetišta, organizirao laička marijanska društva, marljivo propovijedao i podučavao. Želio se još više posvetiti štovanju Presvetog sakramenta pa je s dopuštenjem pariškog nadbiskupa istupio iz družbe marista.

Osnovao je 13. svibnja 1856. Kongregaciju Presvetog sakramenta (Congrégation du Très-Saint Sacrement), a 1859. sa sestrom Marguerite Guillot (1815.-1885.) i ženski ogranak te družbe, Službenice Presvetog sakramenta (Servantes du Très-Saint-Sacrement). Pripadnici nove kongregacije pripremali su djecu za primanje prve svete pričesti i poticali katolike koji su zanemarili svoj duhovni život da se vrate u Crkvu i ponovno primaju svetu pričest. Vodili su brigu o siromasima i svećenicima koji su se našli u teškoćama. Velačasni Eymard bio je promicatelj čestog primanja svete pričesti. Njegovo geslo je glasilo: „Isus je u euharistiji, dakle, svi k njemu!" Proročki je vjerovao: „Crkva i svijet može ozdraviti samo povratkom euharistiji!" Često je propovijedao o euharistiji i sav njegov duhovni život temeljio se na tom otajstvu. Pred kraj života postao je mističar, potpuno prožet ljubavlju prema Kristu Gospodinu.

Ostavio je za sobom šest svezaka pisama i devet svezaka meditacija. Bio je prijatelj s velikim francuskim kiparom Augusteom Rodinom, bratom laikom u njegovoj kongregaciji. Na nagovor velečasnog Eymarda Rodin se vratio kiparstvu i kasnije izradio njegovu bistu. Cijelog života Pierre-Julien bio je boležljiv, a preminuo je u svojem rodnom mjestu, La Mureu, na današnji dan, 1. kolovoza 1868. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 12. srpnja 1925., a papa Ivan XXIII. svetim 9. prosinca 1962. Papa Ivan Pavao II. prozvao ga je „apostolom euharistije". Sveti Pierre-Julien Eymard zaštitnik je mnogih naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta. Njegovi sljedbenici, Svećenici Presvetog sakramenta (Prêtres du Saint-Sacrement), s više od 900 članova (svećenici, đakoni, laici), djeluju uspješno i danas na svih šest kontinenata, u 140 zajednica i u tridesetak zemalja. Službenice Presvetog sakramenta, s oko 300 pripadnica, djeluju uspješno na pet kontinenata.

Sveti Petar Faber

Sveti Petar Faber (latinski Petrus Faver, francuski Pierre Favre), među narodom poznat i kao Pater Faber, francuski isusovac, svećenik i teolog, susonivač Družbe Isusove, rođen je 13. travnja 1506. u selu Villaretu (danas Saint-Jean-de-Sixt, departman Haute-Savoie, istočna Francuska), u pobožnoj seljačkoj obitelji. Kao dječak bio je pastir u francuskim Alpama (planinski lanac Aravis) i već je tada ostaloj djeci tumačio katekizam. Župnik u Thônesu (departman Haute-Savoie) i njegov učitelj u pučkoj školi u susjednom selu La Roche-sur-Foronu usadili su Petru u srce ljubav prema knjizi i učenju. Od 1525. školovao se u Parizu i tamo se zadržao deset godina. U pariškom kolegiju svete Barbare (Collège Sainte-Barbe) studirao je filozofiju. Bio je školski kolega i bliski prijatelj svetog Ignacija Loyole i svetog Franje Ksaverskog. Ignacije Loyola postao je njegov duhovni učitelj i izveo ga iz teških duševnih tjeskoba. Diplomirao je 1530. filozofiju, a 1533. kratko vrijeme boravio u rodnom kraju. Početkom 1534. vratio se u Pariz i pod vodstvom svetog Ignacija obavio duhovne vježbe. Tada je odlučio da će slijediti svog duhovnog učitelja. Od veljače do svibnja 1534. primio je niže i više redove i postao 30. svibnja 1534. svećenik. Svoju prvu misu služio je 22. srpnja 1534. O tome je pisao i u svojem duhovnom dnevniku, zvanom „Memoriale“, koji je počeo pisati u Njemačkoj, u lipnju 1542. Taj je dnevnik najpouzdaniji izvor za upoznavanje Faberove duhovnosti. Faber je s Ignacijem Loyolom i s još pet drugova 15. kolovoza 1534. na svetkovinu Velike Gospe, u kapeli Naše Gospe od sedam žalosti, na Montmartreu u Parizu, položio zavjete siromaštva i čistoće te donio odluku da će hodočastiti u Jeruzalem. Faber je tada bio jedini svećenik među njima i služio misu. Sudionici tog pokreta, budući isusovci, odlučili su tada da će se u slučaju nemogućnosti hodočašća u Jeruzalem staviti na raspolaganje papi. Napustili su Pariz 15. studenoga 1536. i uputili se u Veneciju, a prvoj sedmorici pridružila su se još trojica istomišljenika. Kako je put u Svetu zemlju zbog rata između Venecije i Turske bio nemoguć, pošli su u Rim i stavili se na raspolaganje papi Pavlu III. Otac Faber je najprije na rimskom učilištu Sapienza predavao teologiju. U proljeće 1539. Ignacije Loyola i njegovi prijatelji započeli su s pripremama za osnivanje Družbe Isusove, a novi red potvrdio je 27. rujna 1540. i papa Pavao III. Otac Faber poslan je 1539. u Parmu i Piacenzu, gdje je djelovao do konca listopada 1540. Nakon toga započeo je životom stalnoga putnika, a glavna polja njegova rada bili su Njemačka i Iberski poluotok. Putujući glavnim europskim putovima i brojnim gradovima otac Petar Faber postao je izuzetno utjecajna osoba.

U Njemačkoj je sudjelovao u važnim vjerskim raspravama (Wormser Religionsgespräch, Regensburger Religionsgespräch, 1541), držao duhovne vježbe (biskupije Speyer, Mainz i Köln), propovijedao, pohađao samostane, napisao mnoga važna djela. Tada je za Družbu Isusovu pridobio i svetog Petra Kanizija, koji ga je cijenio i volio. U Španjolskoj i Portugalu također je od 1544. do 1546. pridonio rastu i napretku Družbe Isusove. Duhovni otac svetog Franje Borgije, djelovao je u mnogim gradovima. Pozvan je da kao teolog sudjeluje u radu Tridentskog sabora i stigao u Rim 17. srpnja 1546. U Rimu je nakon kratke bolesti, oslabljen napornim putovanjima i pješačenjima, preminuo na današnji dan, 1. kolovoza 1546, na rukama svetog Ignacija Loyole. Otac Petar Faber bio je čovjek blage ćudi, profinjene osjećajnosti, pravi anđeo u ljudskoj spodobi. Svi koji su mu se približili, voljeli su ga i poštivali. Imao je mnogo prijatelja, a bio je čovjek molitve koji je nalazio Boga u svim stvarima. Njegova su duga putovanja bili satovi najtoplije i najproživljenije molitve, o kojoj govore najljepše stranice njegova „Memorialea“. Gajio je veliku pobožnost prema Euharistiji, a misa mu je bila središte i izvor duhovnoga života. Bio je veliki štovatelj anđela i svetaca. Na putu bi im se uvijek preporučivao i zazivao ih, osobito zaštitnike pojedinih zemalja, krajeva i gradova. Oružje njegovog plodnog apostolata bili su duhovni razgovori i duhovne vježbe. Sam sveti Ignacije tvrdio je da u davanju duhovnih vježbi Petar Faber nadmašuje sve ostale. Blaženim ga je 5. rujna 1872. proglasio papa Pio IX, a svetim 17. prosinca 2013. papa Franjo. Papa Franjo tom prilikom je izjavio da je sveti Petar Faber njegov omiljeni svetac.

 

Svi datumi

  • Utorak, 1. Kolovoz 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).