NaslovnaSvetac danaSveti Ignacije Loyola, sveti Giustino de Jacobis i sveti Kalimero

Sveti Ignacije Loyola, sveti Giustino de Jacobis i sveti Kalimero Milanski

Srpanj
Ponedjeljak, 31. Srpanj 2017. 00:00 - 23:59

sveti_ignacije_loyola

Danas čestitamo imendan našim dragim čitateljima koji se zovu Ignac, Ignacija, Vatroslav, Ognjen ili Žarko. Njihov sveti zaštitnik Ignacije (Inazio ili Ignacio) López de Loyola rodio se 1491. kao najmlađi od dvanaestero djece u obiteljskom dvorcu Loyola, u baskijskoj pokrajini Gipuzkoa. Španjolski plemić, odgojen na dvoru, služio je u vojsci potkralja Navarre, a prilikom francuskog napada na tvrđavu Pamplona, 1521., teško je ranjen topovskim tanetom u obje noge.

Za dugotrajnog liječenja i čitanja svetačkih legendi doživio je vjerske ekstaze i vizije. Povukao se u spilju, hodočastio 1523. u Rim i Svetu zemlju, a nakon povratka studirao od 1528. filozofiju i teologiju na španjolskim sveučilištima i u Parizu. U Parizu je okupio krug istomišljenika, koji su se 1534. zavjetovali da će služiti Bogu i pomagati dušama u savršenom siromaštvu i čistoći. Pošao je s njima u Rim, prvu svetu misu služio 1538., a 1540. ishodio je od pape Pavla III. potvrdu novog reda, Družbe Isusove. Postao je prvi isusovački general i na tom položaju ostao do kraja života. Za Družbu Isusovu sastavio je Konstitucije, pravila o organizaciji i životu (1540.) i Duhovne vježbe (1548.).

Preminuo je u Rimu na današnji dan, 31. srpnja 1556. Blaženim ga je 1609. proglasio papa Pavao V., a svetim 1622. papa Grgur XV. Zaštitnik je Baskije, baskijskih pokrajina Bizkaie i Gipuzkoe, biskupija San Sebastián i Bilbao, Družbe Isusove, samotnjaka, vojnika, odgojitelja i duhovnih vježbi te brojnih naselja, učilišta, ustanova, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zverinac, Dubrovnik, Sarajevo-Grbavica).

Sveti Ignacije Loyola - crkva na otoku Zverincu

Družba Isusova danas je najbrojnija redovnička zajednica, s oko 20 tisuća članova koji djeluju na svim kontinentima i upravljaju s više od 500 sveučilišta i koledža. Isusovci iz Hrvatske provincije Družbe Isusove, njih oko 160, djeluju u Zagrebu (Palmotićeva, Jordanovac, Fratrovac, Sljeme), Splitu, Dubrovniku, Rijeci, Opatiji, Osijeku, Sarajevu, Beogradu, Prizrenu (Loyola gimnazija) i u Crnoj Gori (župa Bogišići).  U Zagrebu isusovci vode Filozofski fakultet Družbe Isusove na kojem oko 500 studenata studira filozofiju i religijsku kulturu. Postoji također i teološki studij na kojem uz isusovce, studiraju i bogoslovi iz drugih biskupija.

Od 1998. u Osijeku isusovci vode klasičnu gimnaziju koja ima oko 270 učenika. Družba Isusova darovala je Crkvi Kristovoj i današnjeg nasljednika svetog Petra, papu Franju.

Sveti Giustino de Jacobis

Sveti Giustino (Justin) de Jacobis, talijanski redovnik lazarist, misionar, etiopski biskup, apostol Abesinije, „otac etiopske Crkve", rođen je 9. listopada 1800. u San Feleu (provincija Potenza, Basilicata), kao Giustino Sebastiano Pasquale de Jacobis, sedmo od četrnaestero djece Giovannija Battiste de Jacobisa i Marije Giuseppine Muccia. U redove lazarista ušao je 17. listopada 1818., redovničke zavjete položio 1820., a za svećenika je zaređen 12. lipnja 1824. u Brindisiju (Apulija). Neko vrijeme djelovao je kao pučki misionar u pokrajini Apuliji (gradovi Oria i Monopoli) i Napulju, gdje je 1836. harala kolera. Bio je i provincijal, najprije u Lecceu (Apulija), a potom i u Napulju. Uputio se 24. svibnja 1839. kao misionar u Etiopiju, gdje je neumorno radio dvadeset godina, na području gdje su živjeli pogani, muslimani i koptski kršćani. Glavno područje njegovog djelovanja bila je regija Tigre, na sjeveru Etiopije. Imenovan je apostolskim prefektom i smjestio se najprije u gradu Adwi (sjeverna Etiopija). Smatra se osnivačem nadbiskupije Addis Abeba. Naročita mu je briga bio odgoj domaćega klera.

Bio je uvijek odjeven kao domorodac, naučio domorodačke jezike i zavolio etiopsku kulturu. Ubrzo se zbližio s domaćim pukom i mjesnim svećenicima. Zavolio ih je, a najviše su mu srcu prirasla udaljena, siromašna sela. Govorio je: „Tko sam ja? Običan kršćanin koji voli etiopske kršćane više nego vlastitu braću, više nego svoju majku." Kao putujući misionar uvijek je imao svoj pastirski štap za hodanje. Spavao je u špiljama, živio s pastirima i njihovim stadima. Sam je skupljao drva za vatru, brinuo se za bolesnike, cijele noći provodio u molitvi. S jednakim je žarom slavio katoličke i koptske blagdane. Bio je ipak trn u oku nekim predstavnicima etiopske pravoslavne crkve koji su od etiopskog cara Téwodrosa II. tražili da oca Giustina protjera iz zemlje. Njihov patrijarh, najžešći de Jacobisov neprijatelj, Abuna Salama III., pisao je caru: „Protjeraj Abuna Jacoba, no nemoj ga ubiti. On je svetac i nitko bolje od njega ne održava Gospodinov zakon."

Biskup Giustino de Jacobis bio je proganjan i zatvaran, djelovao u tajnosti, trpio glad i žeđ, vodio brigu o obraćenicima. Hrabro je podnosio progonstva, a 1847. potajno je zaređen za biskupa i imenovan apostolskim vikarom za Etiopiju. Udario je temelje katoličke Crkve u Etiopiji i Eritreji, do 1853. zaredio dvadesetak svećenika, obratio više od 12 tisuća ljudi, otvorio brojne misije i pokretna sjemeništa u pokrajinama Agame i Akkele Guzay. Posljednjih godina djelovao je u svojevrsnom pustinjskom progonstvu, kao misionar na području Halayja, u južnoj Eritreji, uz Crveno more. Preminuo je na današnji dan, 31. srpnja 1860., u Zuli (središnja Eritreja), naslonjen glavom na tvrdi kamen, okružen malim brojem najvjernijih učenika. Tri dana kasnije pokopan je u eritrejskom selu Hebu, gdje i danas počiva u tamošnjoj crkvi. Njegov grob posjećuju i kršćani i muslimani. Kardinal Guglielmo Massaia, kapucin, koji ga je zaredio za biskupa, tada je napisao: „I tako je umro utemeljitelj etiopske misije, neumorni apostol istočne Afrike, učitelj misionara, uzor hrabrosti i odricanja, bez kojeg se u svetoj službi medu onim narodima ne može izdržati." Blaženim ga je proglasio 25. srpnja 1939. papa Pio XII., a svetim 26. listopada 1975. papa Pavao VI. Svetog Giustina de Jacobisa naročito slave u njegovom rodnom San Feleu, gdje se danas održava velika svečanost u njegovu čast.

Sveti Kalimero Milanski

Sveti Kalimero (talijanski Calimero, latinski Calimerius), milanski biskup i mučenik, apostol doline rijeke Po, živio je i djelovao u II. ili III. stoljeću. Podrijetlom Grk, rođen je u plemićkoj obitelji, a školovao se u Rimu kao štićenik pape Telesfora. Zaređen je za svećenika, a nakon smrti biskupa Kastricijana, kojem je bio vjeran pomoćnik, izabran je za milanskog biskupa. Revno i uspješno vodio je milansku Crkvu od 139. do 190. i obratio mnoge nevjernike. Zbog svoje zauzetosti za kršćanstvo bio je proganjan za vladavine cara Marka Aurelija, a mučen i osuđen na smrt za vladavine cara Komoda, oko godine 190. u Milanu. Kopljem su mu proboli glavu kroz oba uha i potom ga bacili u duboki bunar. Kalimerove relikvije kasnije su prenesene pod glavni oltar milanske bazilike, podignute njemu u čast.

U VIII. stoljeću u kripti su pronađene njegove relikvije. Na tom mjestu nalazi se i danas zdenac, a pobožni puk koristi vodu svetog Kalimera u raznim nevoljama i bolestima. Po nekim vjerodostojnim izvorima Kalimero je bio biskup Milana ne u II. nego u III. stoljeću, od 270. do 280, pa je tada uslijedila i njegova mučenička smrt. Sigurna je činjenica da je Kalimero bio milanski biskup, mučenik i da se njegove relikvije nalaze u milanskoj bazilici svetog Kalimera. Posvećene su mu i crkve u lombardijskim naseljima Pasturu (provincija Lecco) i Bolladellu (provincija Varese) te na planini Pizzo dei Tre Signori. Vjernici naročito časte svetog Kalimera kao zaštitnika sluha jer su mu uši bile probodene kopljem. Zaštitnik je voda, jezera i vrela, a zazivaju ga kod suše.

 

Svi datumi

  • Ponedjeljak, 31. Srpanj 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).