NaslovnaSvetac danaBlažena Marija Propetog Isusa Petković, sveta Veronika Giuliani i

Blažena Marija Propetog Isusa Petković, sveta Veronika Giuliani i sveti gorkumski mučenici

Srpanj
Nedjelja, 9. Srpanj 2017. 00:00 - 23:59

blazena_marija_od_propetog_isusa_petkovic

Današnja je zaštitnica hrvatska blaženica Marija Propetog Isusa Petković, utemeljiteljica redovničke zajednice Kćeri Milosrđa svetog Franje. Rođena je u Blatu na Korčuli 10. prosinca 1892., kao šesto od osmero djece Antuna Petkovića-Kovača i Marije rođene Marinović, u imućnoj i pobožnoj obitelji. U djetinjstvu je pokazivala sklonost pobožnosti i milosrđu i odlučila štititi siromahe, tu „probranu i ljubljenu braću raspetog Gospodina". Već je s pet godina pošla u osnovnu školu, a završila je s 11 godina.

Kada je imala 19 godina, umro joj je otac i tada se brinula o mlađim sestrama blizankama. Bila je krhka i često pobolijevala, ali je godinama okupljala djecu siromašnih obitelji, poučavala ih vjeronauku i ostalim predmetima. Na poticaj dubrovačkoga biskupa Josipa Marčelića postavila je 1920. temelje svoje buduće redovničke zajednice, Kćeri Milosrđa svetog Franje, zamišljene  »za odgoj i izobrazbu domaće ženske mladeži« i uzela redovničko ime Marija Propetog Isusa. Dovela je svoje sestre 1923. u Suboticu da bi pomagale u sirotištu "Kolijevka", a u isto vrijeme je skupljala pomoć po salašima za ljude kojima je trebala pomoć. Prvi samostan osnovala je u Blatu na Korčuli, a drugi u Subotici. Godine 1936. prva skupina sestara uputila se u Južnu Ameriku, a 1940. s drugom grupom pošla je i Marija i započela svoj rad u Argentini. Zbog rata u Europi provela je u Južnoj Americi dvanaest godina i tamo osnovala brojne redovničke zajednice i samostane.

Blažena Marija Propetog Isusa Petković - duhovni centar na Ugljanu

Vratila se 1952. u Europu i prenijela u Rim vrhovnu upravu reda i generalnu kuću. Najveću je radost vidjela u siromasima, odbačenima na rub društva i prezrenima. U njima je prepoznavala lice Isusa patnika i radovala se ako im je mogla biti na usluzi. Njezina je družba postala utjelovljenje Božje ljubavi, dobrote i milosrđa, a njezine sestre isticale su se svojim djelovanjem u bolnicama, staračkim domovima, školama, sjemeništima i župama. Zajednica je u prosincu 1956. dobila papinsko priznanje i odobrenje konstitucija. Marija je preminula u Rimu na današnji dan, 9. srpnja 1966. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 6. lipnja 2003. u Dubrovniku, prilikom trećeg posjeta Hrvatskoj.

Blažena Marija Propetog Isusa Petković - svetište u Blatu na Korčuli

Redovnička zajednica Kćeri Milosrđa svetog Franje broji danas više od 400 sestara, a djeluje u zemljama Europe, Južne i Sjeverne Amerike. Matična kuća zajednice i svetište blažene Marije Propetog Isusa nalazi se u Blatu na Korčuli, središnjica s vrhovnom upravom u Rimu, a u Zagrebu je sjedište Hrvatske provincije Krista Kralja. Duhovni centar koji nosi ime blaženice smješten je na otoku Ugljanu.

Sveta Veronika Giuliani

Sveta Veronika (Veronica) Giuliani, talijanska redovnica kapucinka, mističarka, rođena je 27. prosinca 1660. u Mercatellu (provincija Pesaro i Urbino, Marche) kao Orsola Giuliani, najmlađa od sedam kćeri vojnog službenika Francesca Giulianija i Benedette Mancini. Dvije djevojčice umrle su odmah nakon poroda. Sa 7 godina Orsola je izgubila majku, koja je na samrtnoj postelji svakoj od svojih kćerkica kao baštinu darovala jednu od pet Isusovih rana. Orsolu je zapala rana na Kristovom boku. Majka je svakoj kćeri povjerila jednu Isusovu ranu na štovanje, ali ih je poučila da će u toj rani uvijek naći svoje utočište. Svih pet djevojčica kasnije su postale redovnice. Orsola je u osmoj godini s ocem preselila u Piacenzu (Emilia-Romagna), gdje je 1670. primila prvu pričest. Već je u djetinjstvu doživljavala viđenja i vodila brigu o siromasima. Stupila je 17. srpnja 1677. u samostan klarisa kapucinki u gradu Città di Castello (provincija Perugia, Umbrija). Položila je zavjete 28. listopada i tada je uzela redovničko ime Veronica. U redu je obavljala sve moguće službe, od najnižih do najviših. Bila je kuharica, pekarica, pralja, bolničarka, sakristanka, 22 godine učiteljica novakinja, a od 1716. i poglavarica. Veronicu Giuliani privlačio je, poput svetog Franje Asiškog, lik raspetoga Isusa. O njemu je neprestano razmišljala, a jednog dana joj se ukazao onakav, kakvog je u Starom zavjetu najavio prorok Izaija: „Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lica otklanja, prezren bješe, odvrgnut" (Iz 53, 2-3). Poslije tog viđenja, 1693., Gospodin je Veronicu sve više uvlačio u stvarnost svoje muke, u suobličenje sa samim sobom. Podario joj je 1694. tragove trnove krune na čelu, a 1697. i svojih pet rana pa je postala stigmatičarka.

Veronica je postala Kristova suradnica, krhkog zdravlja, podvrgnuta strogostima svoga reda, ali je strpljivo podnosila svakidašnje žrtve koje je živo osjećala. Njezin duhovni vođa, isusovac, naredio joj je da piše dnevnik i bilježi svoja duhovna iskustva. Ona je to iz poslušnosti učinila, premda je željela da to ostane u najvećoj tajnosti. Veronikin duhovni dnevnik pod naslovom „Skriveno blago" objavljen je kasnije u 10 svezaka. Kad ga je pročitao papa Pio XI., uskliknuo je: „To nije svetica, to je jedna velika svetica!" Poput mnogih drugih mistika Veronica je sudjelovala u muci i tjeskobama Krista Gospodina. Stalno je proživljavala bičevanje, trnovu krunidbu, križni put i raspinjanje, sve tajne Velikog petka. Ostavila je za sobom i pisma te duhovne pjesme. Doživjela je moždani udar i bolovala od kroničnih želučanih bolesti, ali je sve strpljivo podnosila.

Naročitu pobožnost gajila je prema euharistiji i Presvetom Srcu Isusovom, a svoje patnje posvetila je misijama. Preminula je nakon mnogih dragovoljnih patnji, sudjelujući živo u Kristovim mukama, na današnji dan, 9. srpnja 1727., u kapucinskom samostanu Città di Castello. Nad njezinim srcem pronašli su znak križa, a liječnici koji su obavili autopsiju, ustvrdili su da je njezino srce probodeno. Blaženom ju je 17. lipnja 1804. proglasio papa Pio VII., a svetom 26. svibnja 1839. papa Grgur XVI. Svetu Veronicu Giuliani zazivaju kod moždanog udara, želučanih bolesti, upale slijepog crijeva i dizenterije, a zaštitnica je mnogih naselja, župa, crkava i kapela.

Sveti gorkumski mučenici

Sveti gorkumski mučenici (Martelaren van Gorkum), nizozemski svećenici i redovnici, dali su svoj život za Krista Gospodina godine 1572. Tada je u Nizozemskoj plamtio vjerski rat između kalvinista i katolika (takozvani osamdesetogodišnji rat). Nizozemskom je u to vrijeme vladala Španjolska pa se borba Nizozemaca za političku slobodu i neovisnost često reflektirala i na vjerski sukob. Mnogi nizozemski prognanici, borci protiv Španjolaca, pridružili su se gusarima i nastavili rat na morima. Bili su to takozvani „Watergeuzen“(„Morski prosjaci“), fanatični i okrutni kalvinisti, koji su mrzili sve katolike, a osobito svećenike i redovnike. Oni su se 1. travnja 1572. iskrcali na nizozemskoj obali i osvojili gradove Brielle (provincija Zuid-Holland, zapadna Nizozemska) i Vlissingen (provincija Zeeland, jugozapadna Nizozemska). U lipnju su prodrli i u gradove Dordrecht i Gorkum (provincija Zuid-Holland, zapadna Nizozemska). U Gorkumu (Gorinchemu) otpor im je u jednoj tvrđavi pružala tek jedna četa sa skupinom franjevaca, župnikom i mnoštvom vjernika katolika. Neprijatelj je bio nadmoćan pa obrana nije dugo trajala. Napadači su braniteljima obećali milost, ako predaju tvrđavu. Oni su povjerovali i predali se, ali militantni kalvinisti nisu održali riječ. Odmah su pohvatali svećenike i redovnike. Među njima je bilo jedanaest franjevaca (devet svećenika i dva brata laika), tri biskupijska svećenika, jedan korski kanonik augustinac i jedan dominikanac. Tražili su od njih da zaniječu Kristovu nazočnost u euharistiji i papin primat. Mučenike su njihovi tamničari od 26. lipnja do 6. srpnja držali u zatvoru u Gorcumu, a 6. srpnja odvezli su ih lađom u Brielle (Den Briel). Tamo su ih neko vrijeme držali na otvorenom, kako bi ih neodgovorna svjetina mogla vrijeđati i ismijavati. Nedužne žrtve u Brielleu su pale u ruke Willema van der Marcka Lumeya, zloglasnog vođe „Watergeusena“, fanatičnog i zagriženog neprijatelja katoličke vjere i svećenika. On je naredio da mučenike u povorci vode kroz grad, a svjetina ih je putem zlostavljala i mučila. U Brielleu su mučenicima priključena još tri svećenika, dva premonstratenza (norbertinca) i jedan biskupijski svećenik. 

Protestantski vođa, princ Wilim I. Šutljivi Oranski (Willem de Zwijger) pismeno je naredio da se katolički svećenici i redovnici puste, ali Lumey se oglušio na njegovu zapovijed. U noći, 9. srpnja 1572, zlotvori su po njegovoj naredbi objesili svih devetnaest mučenika. Krvnici su se i nakon njihove smrti nad njima okrutno iživljavali. Gorkumskim mučenicima pripisuju se mnoga čudesa, a mjesto njihovog mučeništva u Brielleu postalo je ciljem hodočašća i procesija. Na mjestu njihovog mučeništva izrastao je grm s 19 bijelih cvjetova. Devetnaest svetih gorkumskih mučenika: franjevci Nicolaas Pieck iz Gorkuma, Hieronymus van Weert, Theodorus (Dirk) van der Eem iz Amersfoorta, Nicasius van Heeze, Willehad van Denemarken (Danac), Godfrid van Mervel, Antonius van Weert, Antonius van Hoornaar, Franciscus de Roye iz Bruxellesa, Petrus van Assche i Cornelius van Wijk bij Duurstede, norbertinci Jacobus Lacops iz Oudenaardea i Adrianus van Hilvarenbeek, biskupijski svećenici Godfried van Duynen iz Gorkuma, Leonardus van Veghel iz Gorkuma, Andreas Wouters iz Heinennoorda i Nicolaas Poppel iz Gorkuma, dominikanac Joannes van Keulen (Johannes von Köln) iz Hoornaara i augustinac Joannes van Oisterwijk. Njihovo glavno svetište nalazi se u crkvi svetog Nikole u Bruxellesu (Sint-Niklaaskerk). Blaženima ih je 14. studenoga 1675. proglasio papa Klement X, a svetima 29. lipnja 1867. papa Pio IX. 

 

Svi datumi

  • Nedjelja, 9. Srpanj 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).