NaslovnaSvetac danaSveti Vilibald i blaženi Benedikt XI.

Sveti Vilibald i blaženi Benedikt XI.

Srpanj
Petak, 7. Srpanj 2017. 00:00 - 23:59

sveti_vilibald

Današnji sveti zaštitnik je Vilibald (Willibald), biskup Eichstätta, omiljeni bavarski svetac. Rodio se 21. listopada oko godine 700., u anglosaskoj kraljevini Wessex (jugozapadna Engleska). Potječe iz obitelji koja je Crkvi dala niz svetaca (Vilibaldov otac Rikard, braća Vinebald i Valpurga), a bila je i u krvnom srodstvu sa svetim Bonifacijem, apostolom Njemačke. Od svoje pete do dvadesete godine školovao se u samostanu Waltham (Hampshire), gdje je primio solidan kršćanski odgoj i književnu izobrazbu. S ocem Rikardom i bratom Vinebaldom (Wunibald, Winnebald) krenuo je 722. na put i pješice prešao cijelu Francusku, a onda su preko Alpa stigli u sjevernu Italiju. U toscanskom gradu Lucci umro je Rikard, kojeg su sinovi oplakali i pokopali s najvišim počastima. Nakon toga uputili su se u Rim, gdje su ostali više od dvije godine i nastojali se upoznati s benediktinskim redovničkim pravilima i načinom života. Zatim su posjetili Kampaniju i Napulj, Siciliju i otok Cipar te na kraju puni radosti 725. stigli u Svetu zemlju, Isusovu zemaljsku domovinu. Usput su doživjeli brojne pustolovine i bili zarobljeni od Saracena. Na povratku iz Svete zemlje zaustavili su se godine 728. u Carigradu. Nakon toga Vilibald se vratio u Europu i u jesen 729. stigao u Monte Cassino, kolijevku benediktinskoga reda. Tamo je djelovao kao sakristan, đakon i vratar. Njegov boravak u Monte Cassinu oduljio se na desetak godina. Papa Grgur III. pozvao ga je tada u Rim i prenio mu želju svetog Bonifacija da se pridruži misijskom radu u Njemačkoj. Vilibald je 740. stigao u bavarski grad Eichstätt, gdje je ga je njegov ujak Bonifacije 740. zaredio za svećenika, a potom 741. u Sülzenbrückenu nedaleko Erfurta i za biskupa.


Kao biskup sudjelovao je 742. na Prvom njemačkom crkvenom saboru. Bio je glasoviti propovjednik i odličan organizator. U Eichstättu je sagradio samostan s prostranom crkvom, a 750. započeo gradnjom opatije Heidenheim, u kojoj je opatom postao njegov brat Vinebald. Njegova sestra Valpurga (Walpurga) osnovala je u Heidenheimu samostan benediktinki, kojem je bila i poglavarica. U taj samostan prenijela je i tijelo brata Vinebalda koji je umro 761. Vilibald je sudjelovao na raznim crkvenim saborima, a pripisuju mu osnutak opatije u Solenhofenu i kaptola kod crkve svetog Sebalda u Nürnbergu. O svojem putovanju na Istok i boravku u Monte Cassinu kazivao je u pero redovnici Ugeburki (Hugeburc) u Heidenheimu.

Iz toga latinskoga rukopisa („Hodoeporicon") doznajemo mnoge dragocjene pojedinosti o tadašnjem vremenu. Vilibad je biskupovao čak 45 godina, a preminuo je u dubokoj starosti na današnji dan, 7. srpnja 787., u Eichstättu. Svetim ga je 938. proglasio papa Leon VII. Zaštitnik je Eichstätta, a posvećene su mu mnoge crkve i kapele u Njemačkoj i Austriji.

Blaženi Benedikt XI.

Blaženi Benedikt (latinski Benedictus, talijanski Benedetto) XI., 194. rimski papa, redovnik dominikanac, vladao je Crkvom od 1303. do 1304. Rodio se 1240. u Trevisu (Veneto), a po nekima u obližnjem Valdobbiadeneu, kao Niccolò Boccasini, sin skromnih roditelja, bilježnika Boccasija i Berarde. Majka mu je bila pralja u dominikanskom samostanu pa je već u djetinjstvu došao u dodir s dominikancima. U dominikanski red stupio je 1257. u Trevisu. Poglavari su darovitog, pobožnog i blagog mladića 1262. poslali na studij logike u Milano, gdje je boravio do 1267. Bio je prior dominikanskog samostana u Trevisu, a potom je djelovao kao profesor teologije u Veneciji i Trevisu. Izabran je 1286. za provincijala lombardske dominikanske provincije.

Bio je istinski mirotvorac pa je kao provincijal pomirio svoju subraću s građanima Parme. Na kapitulu u Strasbourgu 1296. izabran je za generalnog poglavara dominikanskog reda. Nastavio je svoju mirotvornu misiju pa je 1297. kao papin legat uspio pomiriti francuskog kralja Filipa IV. Lijepog s engleskim kraljem Edwardom I. Papa Bonifacije VIII. nagradio ga je zbog toga 1298. kardinalskim šeširom, a 1300. i naslovom biskupa Ostije. Bio je papin legat u Francuskoj i Mađarskoj. Kao general dominikanskog reda i kardinal bio je na strani pape Bonifacija VIII. u njegovom sukobima s talijanskim plemstvom, francuskim kraljem i kraljevim moćnim savjetnikom, Guillaumeom de Nogaretom. Cijenili su ga i velikaši i običan puk.

Nakon Bonifacijeve smrti, kardinal Boccasini jednoglasno je izabran 22. listopada 1303. za njegovog nasljednika. Osudio je Bonifacijeve neprijatelje, ali je nastojao pomiriti zaraćene strane u Firenci i izgladiti sukob s francuskim kraljem Filipom IV. Lijepim i obitelji Colonna. Bio je plodan pisac i ostavio za sobom komentare evanđelja svetog Mateja, psalama, knjige o Jobu i Otkrivenja. Zbog nemira u Rimu premjestio je svoje sjedište u Perugiu. Preminuo je tamo na današnji dan, 7. srpnja 1304. godine. Pretpostavlja se da su ga otrovali politički suparnici iz kruga Guillaumea de Nogareta. Kao papa vladao je samo 8 mjeseci i 16 dana, ali ga je narod odmah nakon njegove smrti počeo štovati kao sveca i čudotvorca. Jedini je papa iz onog razdoblja, o kojem Dante Alighieri nije napisao nijedan negativan sud. Papa Klement XII. proglasio ga je blaženim 24. travnja 1736., a to je 1773. potvrdio i papa Benedikt XIV. Zaštitnik je grada Trevisa.

 

Svi datumi

  • Petak, 7. Srpanj 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).