NaslovnaSvetac danaSveti Izidor ratar, sveti Mihael Garicoïts i sveta Sofija

Sveti Izidor ratar, sveti Mihael Garicoïts i sveta Sofija

Svibanj
Ponedjeljak, 15. Svibanj 2017. 00:00 - 23:59

sveti_izidor_ratar

Današnji sveti zaštitnik je Izidor ratar ili Izidor seljak (San Isidro Labrador), španjolski težak, prijatelj siromaha i životinja. Rodio se oko 1070. u Madridu kao sin skromnih i jednostavnih roditelja, koji su ga odgojili u pravom kršćanskom duhu. Zbog velikog siromaštva od rane mladosti radio je kao nadničar na tuđim poljima. Prije polaska na polje svakog jutra odlazio je na misu i toplo se preporučio Isusu i Mariji. Kad su Madrid 1110. napali Almoravidi, Izidor se sklonio u Torrelagunu.

Tamo je upoznao djevojku Mariju Toribiju, zaljubio se u nju i oženio je. I ona je kasnije postala svetica, poznata kao Santa María de la Cabeza. Imali su sina koji je umro u djetinjstvu. Kad se 1119. vratio u Madrid, zaposlio se kod bogatog posjednika Juana de Vargasa. Stekao je njegovo povjerenje i postavljen je nadstojnikom imanja nedaleko Madrida. Zavidnici su ga optužili da za vrijeme posla ne radi nego moli. Gospodar se na svoje oči htio uvjeriti pa je jednog dana potajno pošao na njivu. Vidio je Izidora kako moli, a za plugom uz volovsku zapregu stajali su anđeli i orali. Gospodarevo poštovanje prema Izidoru još je više poraslo. Taj su prizor ovjekovječili mnogi veliki slikari.

Sveti Izidor ratar - crkva u Širokom Polju

Izidor je postao uzorom molitve i teškoga rada, a isticao se velikom ljubavlju i samilošću prema siromasima i životinjama. Svi su ga još za života smatrali pravim svecem, a pripisuju mu se mnoga čudesa i ozdravljenja. Preminuo je na glasu svetosti na današnji dan, 15. svibnja 1130., u Madridu, gdje mu je posvećena i katedrala. Blaženim ga je proglasio 1619. papa Pavao V., a svetim 1622. papa Grgur XV. U Zagrebu su isusovci u XVII. stoljeću osnovali i vodili Bratovštinu svetoga Izidora, koja je okupljala mnoge seljake iz okolice grada.

sveti_izidor_ratar_zupna_crkva_u_divjakama

Sveti Izidor ratar - župna crkva u Divjakama

Zazivaju ga pri smrti djece, a zaštitnik je Madrida, sela, seljaka, zemljoradnika, težaka, nadničara, farmera, rančera, orača, slugu, stoke te mnogih ustanova, udruga, naselja, biskupija, župa, crkava i kapela širom svijeta i hrvatskih krajeva (Divjake kod Skrada, Široko Polje kod Đakova, Cere kod Gruda, Odra kod Zagreba, Samobor). Velike svečanosti u čast svetom Izidoru održavaju se u Španjolskoj, Sjedinjenim Državama i mnogim zemljama Latinske Amerike.

Sveti Mihael Garicoïts

Sveti Mihael Garicoïts (francuski Michel Garicoïts, španjolski Miguel Garicoits, baskijski Mikel ili Mixel Garikoitz), Bask, baskijski i francuski svećenik, utemeljitelj kongregacije Svećenika Presvetog srca Isusova od Bétharrama, rođen je 15. travnja 1797. u Ibarreu (danas Saint-Just-Ibarre, departman Pyrénées-Atlantiques, Aquitaine, jugozapadna Francuska), kao prvi od šestero djece, u pobožnoj i skromnoj baskijskoj obitelji. Rodio se u punom jeku krvave Francuske revolucije, a njegovi roditelji, Arnaud Garicoïts i Gratianne Etchéverry, skrivali su svećenike i spašavali im živote. Završio je osnovnu školu u rodnom selu i kao pastir pomagao svojim roditeljima. Radio je kao pastir i sluga na susjednim imanjima. Svi su ga cijenili, a zbog njegovih mudrih i ozbiljnih razgovara nazivali su ga pametnjakovićem. Dječak je osjetio Božji poziv i roditeljima otkrio želju da postane svećenik.

Na molbu Michelove bake, mjesni župnik poslao je siromašnog dječaka u obližnji Bayonne. Tamo je mladić radio u kuhinji biskupske palače i usput studirao. Svojom iskrenom pobožnošću, marljivošću i ljubavlju prema učenju, upao je u oči biskupovom tajniku Honnertu, koji ga je u studenom 1818. poslao na svoj trošak u malo sjemenište u Aire-sur-l'Adour (departman Landes, Aquitaine). Već sljedeće godine, 1819., Michela su poslali na studij teologije u obližnje veliko sjemenište u Daxu. Za vrijeme studija neko je vrijeme djelovao i kao pomoćnik upravitelja sjemeništa u Larressoreu. Za svećenika je zaređen 20. prosinca 1823. u katedrali u Bayonneu, a 1. siječnja 1824. imenovan kapelanom u Cambo-les-Bainsu. Bio je pravi duhovni pastir, svestran i velikodušan, vatreni propovjednik i vjeroučitelj, promicatelj euharistijskog života, borac protiv jansenizma, prijatelj bolesnika i siromaha. Postao je 1825. profesor filozofije u velikom sjemeništu u Bétharramu (departman Pyrénées-Atlantiques, Aquitaine), nedaleko od Lurda, a kasnije i rektor toga sjemeništa. Kad je sjemenište 1834. premješteno u Bayonne, Michel Garicoïts je i dalje ostao u Bétharramu kao upravitelj tamošnjeg svetišta i duhovnik Kćeri križa u nedalekom Igonu. Uspješno je surađivao s njihovom osnivačicom, budućom sveticom, Jeanne-Élisabeth Bichier des Ages.

Tada je u njemu dozrela misao o osnutku nove ustanove koja bi propovijedanjem i poučavanjem pomagala dušobrižnike po župama, kolegijima i sjemeništima. Tako je 1835. nastala nova kongregacija, koja je 1841. dobila ime Svećenici Presvetog Srca Isusova od Bétharrama (Prêtres du Sacré-Cœur de Jésus de Bétharram-Societas Presbyterorum Sacratissimi Cordis Jesu de Bétharram). Mnogi svećenici rado su dolazili u Bétharram i pod vodstvom oca Michela obavljali duhovne vježbe. Uz Presveto Srce Isusovo Michel Garicoïts osobito je štovao i Blaženu Djevicu Mariju. Nju je nazivao "našom majkom", a sve svoje podvige započinjao je zazivajući Mariju u pomoć. Bio je veliki molitelj i promicatelj krunice. Mariju je odabrao za gospodaricu svih svojih kuća, a u svim je prilikama i potrebama osjetio njezinu stvarnu pomoć. Izmoren radom i pokorom, otac Michel Garicoïts preminuo je na Spasovo, 14. svibnja 1863., u Bétharramu. Njegove posljednje riječi bile su: „Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome!" Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 10. svibnja 1923., a papa Pio XII. svetim 6. srpnja 1947. Njegova družba Svećenika Presvetog Srca Isusova broji više od 400 članova, koji djeluju diljem svijeta (Europa, Latinska Amerika, Azija, Afrika).

 

Sveta Sofija

Sveta Sofija, rimska mučenica, živjela je i djelovala u III. i IV. stoljeću. Mlada Rimljanka, bila je gorljiva kršćanka i dala je svoj život za vjeru. Pogubljena je za vrijeme rimskog cara Dioklecijana jer je odbila prinijeti žrtvu rimskim bogovima. Podnijela je mučeničku smrt u skupini s kršćanima Kvartom, Kvintom, Sulpicijem i Trofimom. Dogodilo se to oko godine 304. u Rimu, a pokopana je na Gordijanovom i Epimahovom groblju izvan Rima. Neke njezine relikvije pohranio je 778. Remigije, biskup Strasbourga, u samostanu Eschau (departman Bas-Rhin, Alsace, sjeveroistočna Francuska), a neke relikvije papa Sergije II. oko 845. u rimskoj crkvi San Martino ai Monti. Zaštitnica je usjeva, a vjernici je zazivaju kod kasnih mrazeva.

U zemljama Srednje Europe i u hrvatskim krajevima slavi se zajedno s takozvanim „ledenim svecima“ (Pankracije, Servacije, Bonifacije) pa je nazivaju i „ledena Sofija“, „hladna Sofija“ i „mokra Sofija“. Spominju se i narodne izreke: „Ako na Sofiju ne pada kiša, onda je neće biti cijeli mjesec“ ili „Ako na Sofiju nema mraza, neće ga biti cijelo ljeto“. U pojedinim krajevima njezin dan, 15. svibnja, smatra se posljednjim zimskim danom. Ponekad je miješaju sa svetom Sofijom iz Milana, udovicom i mučenicom, majkom tri kćeri, Vjere (Fides, Pistis), Nade (Spes, Elpis) i Ljubavi (Caritas, Agape). I kćeri i majka umrle su mučeničkom smrću u Rimu oko godine 137, za vladavine rimskog cara Hadrijana. Tu svetu Sofiju Crkva slavi 30. rujna, a naročito je štuju na kršćanskom Istoku. 

 

Svi datumi

  • Ponedjeljak, 15. Svibanj 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).