NaslovnaSvetac danaSveti Kristofor, sveti Izaija i sveti Pahomije

Sveti Kristofor, sveti Izaija i sveti Pahomije

Svibanj
Utorak, 9. Svibanj 2017. 00:00 - 23:59

sveti_kristofor

Danas slavimo svetog Kristofora, mučenika iz III. stoljeća. Rodio se po jednima u Kanaanu, po drugima u sjevernoj Africi. Prije krštenja zvao se Reprobus, Offerus ili Adokimus. U srednjem vijeku bio je jedan od najpopularnijih i najštovanijih svetaca. Bio je po svemu sudeći snažan čovjek, gorostas, koji je putovao svijetom u potrazi za pustolovinama. O njemu kruže brojne legende. Jednom je naišao na pustinjaka koji je živio kraj divlje, opasne rijeke i pokazivao ljudima gdje su sigurna mjesta za prijelaz na drugu stranu.

sveti_kristofor_3

Kristofor je preuzeo njegovu službu, ali on je putnike preko rijeke prenosio. Prema najljepšoj legendi, prenio je jednom preko rijeke i dječaka Isusa (grčki Khristophóros, nositelj Krista). Isus ga je tada pokrstio vodom iz te rijeke. Kristofor je zatim pošao u Likiju, gdje za Krista Gospodina podnio mučeništvo. O njemu se malo zna, ali izvjesno je da je umro kao mučenik oko 251. na grčkom otoku Samosu, za vrijeme Decijeva progonstva. Odrubljena mu je glava jer nije htio žrtvovati poganskim bogovima.

Ubraja se među 14 svetih pomoćnika, koje vjernički puk zaziva u pomoć prigodom raznih prirodnih katastrofa i bolesti.

Sveti Kristofor - crkva i kula u Rabu

Naročito su ga zazivali u pomoć protiv kuge, ali i kod loših snova, epilepsije, poplave, tuče, grmljavine, oluje, zubobolje i nagle smrti. Njegovu medaljicu i danas sa sobom nose mnogi vozači automobila. Zaštitnik je putnika, vozača automobila, autobusa, taksija i kamiona, motorista, skelara, poštara, sportaša, atletičara, nosača, istovarivača tereta, radnika koji obavljaju teške i opasne poslove, strijelaca, neženja, lađara, knjigoveža, prodavača voća, vrtlara, pomoraca, nosača, prevoznika, valjača sukna, surfera, planinara, Vilniusa (Litva), Rige (Latvija), Havane (Kuba), otoka Sveti Kristofor (Saint Kitts), te mnogih naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Rab, Krčka biskupija). Naši Rabljani čuvaju relikvije svetog Kristofora i njemu u čast priređuju veliku proslavu u mjesecu srpnju.

Sveti Izaija

Sveti Izaija (hebrejski „Jahve spašava"), starozavjetni prorok i mučenik, djelovao je u Judeji od 741. do 701. prije Krista. Bio je član ugledne aristokratske porodice i po svoj prilici svećenik. Oženio se i imao dva sina. Prvi je od četvorice velikih proroka, etičko-politički obnovitelj. Živio je u doba izraelskih kraljeva Uzija, Jotama, Ahaza i Ezekije, te Manašeovih reformi, borbi i sukoba s Babilonskim Carstvom.

Bio je savjetnik judejskog kralja, a pogubljen je u vrijeme kralja Manašea. Usudio se Jeruzalem usporediti sa Sodomom i Gomorom. Bijegom je pokušao spasiti glavu i sakrio se u šuplje drvo. Otkriven je pa je drvo otpiljeno, a Izaija pogubljen. Njegovo je djelo proročka „Izaijina knjiga", u kojoj je on sigurno autor prvih 39 poglavlja. To djelo sadrži opomene, jadikovke, različite zgode iz Izaijina života, viđenja i proroštva.

Izaija je osuđivao društvene nepravde i hrabrio svoje slušatelje da s pouzdanjem u Gospodina provode život, a njihovo će im ponašanje po Božjoj volji pribaviti blagoslov. Osobito su značajna Izaijina proroštva o Kristovoj muci i smrti. Izaija se smatra klasikom „Svetog pisma", a njegovo pjesništvo pripada među najljepše stranice „Staroga zavjeta". Pravi je umjetnik, jednako vješt u iskazivanju prijetećeg govora snažne oštrine kao i u izricanju svečanog hvalospjeva. „Novi zavjet" navodi „Izaijinu knjigu" više nego ikoju drugu. Njezinim citatima počinje svoje propovijedi Ivan Krstitelj, a sam Isus javno nastupa prvi put u Nazaretu spominjući proroka Izaiju. Likovno je prikazan u djelima Rafaela, Perugina, Michelangela i mnogih drugih majstora.

sveti_pahomije_II

Sveti Pahomije

Sveti Pahomije (Pachomius, Pakhomius), poznat i kao Pahomije Veliki ili Pahomije Stariji, egipatski monah, opat, utemeljitelj  cenobitskog (samostanskog) monaštva, rođen je oko 292. u Esni (grčki Latopolis, Gornji Egipat), 55 kilometara južno od Luxora, kao sin poganskih roditelja. Prisilno je 312. unovačen u carsku vojsku. S ostalim novacima strpan je na brod, a dok su plovili rijekom Nilom, starješine su s njima postupali grubo i bezobzirno. No, kad su pristali u Tebi, prilazili su im kršćani, tješili ih, hrabrili i donosili im hranu. Taj prvi Pahomijev dodir s kršćanstvom bio je za njega presudan. Nakon obraćenja na kršćanstvo, 313, napustio je vojničku službu i posvetio se monaškom životu. Nije se više vratio u rodnu kuću, već se povukao u neki napušteni poganski hram i 314. primio krštenje. Tada je u Egiptu cvao pustinjački život i Pahomije se oduševio za takav način života. Nastanio se 315. kao učenik kod pustinjaka Palemona, a on je s njim postupao vrlo strogo. Tražio je od Pahomija da noći provodi u bdjenju, da danju plete košare, a uz to da mnogo moli i neprestano posti. Bio je to tvrd život, ali Pahomije je izdržao. Dok je jednog dana molio u pustinji, došao mu je s neba glas: „Pahomije, Pahomije, bori se, smjesti se ovdje i sagradi boravište, jer će ti doći mnoštvo ljudi i slijedit će te, postat će monasi na korist svojih duša."

sveti_pahomije_I

Kraj Tabenisija Pahomije je 323. podignuo prvi samostan u povijesti kršćanstva i za njega sastavio Pravila. Uskoro mu se pridružio njegov stariji brat Ivan, a zatim mnogi drugi. Tako je Pahomije pustinjačko redovništvo (eremitizam) usmjerio prema zajedničkom životu u samostanima (cenobitizam). Začetnik je cenobitskog redovništva na kršćanskom istoku i zapadu. Za života je osnovao 9 velikih muških samostana, s približno 9000 monaha, i dva ženska samostana kojima je upravljala Pahomijeva sestra Marija. Pahomije je kao opat upravljao svim tim samostanima, a njegov najvjerniji suradnik bio je monah Teodor. Bio je naročito povezan s aleksandrijskim patrijarhom, svetim Atanazijem, koji je i posjećivao Pahomijeve samostane. Pahomijevi redovnici živjeli su u zajednici molitve i rada. Kao ideal zajedništva služila im je prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu. Pahomije se smatrao poniznim slugom sve svoje braće i uvijek je prosvjedovao kad su mu kao poglavaru htjeli dati neki povlašteni položaj. U Pahomijevim samostanima nalazile su se posebne kuće za bolesnu braću, a isto tako i svratišta za goste. U red su se primali i katekumeni, koje su onda dobro poučili u vjeri i monaškom životu, a za Uskrs bi se u prisutnosti cijele zajednice svečano krstili i konačno primali u red. Krštenje je u Pahomijevoj duhovnosti imalo veliko značenje, a temeljni dokument Pahomijeve škole bilo je Sveto pismo. Razmatranje Svetog pisma bilo je njegovim monasima glavni oblik molitve. Pahomije je preminuo 9. svibnja 348. u samostanu Pbow kod Tabenisija, na istočnoj obali Nila, a pokopao ga je monah Teodor. Danas se na tom mjestu (Fāw Qiblī) nalaze ruševine.

 

Svi datumi

  • Utorak, 9. Svibanj 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).