NaslovnaSvetac danaSveti Petar Chanel, sveti Ljudevit Montfortski i sveti Pavao Pham

Sveti Petar Chanel, sveti Ljudevit Montfortski i sveti Pavao Pham Khac Khoan

Travanj
Petak, 28. Travanj 2017. 00:00 - 23:59

sveti_petar_chanel

Današnji sveti zaštitnik je Petar (Pierre) Chanel, francuski misionar i mučenik. Rodio se kao Pierre-Louis-Marie Chanel 12. srpnja 1803. na imanju Potière nedaleko Cueta (općina Montrevel-en-Bresse, biskupija Belley-Ars, departman Ain, istočna Francuska). Još kao malog dječaka majka ga je posvetila Majci Božjoj. Seljački sin, kad je kao dječak čuvao očeve ovce, na pašu je nosio mali Marijin kip, stavljao ga u udubinu stabla i s ostalim pastirima pred njim molio. Odličan učenik i student, za svećenika je zaređen 1827., djelovao kao župnik u Crozetu, a 1831. pridružio se redovnicima maristima, Marijinoj družbi, koju je 1816. osnovao Jean-Claude Colin. Jedna Pierreova sestra postala je suosnivateljica ženske grane iste družbe. Pet godina djelovao je kao profesor sjemeništa u Belleyu. Papa Grgur XVI. izrazio je želju da se maristi posvete evangelizaciji mnogobrojnih otoka u jugozapadnom Tihom oceanu. Na Badnjak 1836. četrnaestorica marista napustili su domovinu te iz luke Le Havre otplovili u zapadnu Polineziju. Bili su izloženi mnogim opasnostima i putovanje do jugozapadnog Pacifika trajalo je gotovo godinu dana. Pierre Chanel i brat laik Marie-Nizier Delorme iskrcali su se na otoku Futuni u Tihom oceanu 8. studenoga 1837. i od tamošnjega kralja Niulikija dobili dozvolu da smiju naviještati Radosnu vijest. Ostali misionari iskrcali su se na drugim otocima. Urođenici su ubrzo zavoljeli dobrohotnog misionara. On je sa sobom donio mnoge lijekove, njegovao i ozdravljivao bolesnike, brzo naučio domorodački jezik, osnovao školu, poučavao vjeronauk i pripremio za krštenje skupinu djece, među njima kraljevog sina i kćerku. Kralju se to nije svidjelo. Na Futuni je 1839. buknuo sukob između dvije plemenske skupine.

Otac Chanel liječio je ranjenike, krstio umiruće i nastojao zaustaviti krvoproliće. Kralj Niuliki pobijedio je protivnike, ali kraljev zet Musumusu uvjerio je kralja da pobjedu duguje starim bogovima, da je strani misionar glavni krivac za izbijanje sukoba i da je pomagao neprijateljima. Kralj je povjerovao klevetniku i suglasio se u proljeće 1841. da bijeli misionar mora biti ubijen. Na današnji dan, 28. travnja 1841., u misionarevu kolibu provalili su naoružani ratnici. Otac Chanel upravo je služio svetu misu, a oni su navalili na njega toljagama i opljačkali kolibu. Musumusu je udarcem sjekire u glavu dokrajčio misionarev život. Preminuo je u selu Poi na Futuni (teritorij otoka Wallis i Futuna, Francuska Polinezija, jugozapadni dio Tihog oceana).

sveti_petar_chanel_3

Pierre Chanel prvi je polinezijski mučenik i prvi svetac Oceanije. Bio je blag i požrtvovan duhovnik, neumoran, postojan i radostan pa su ga otočani nazivali «čovjek najboljeg srca». Njegova žrtva nije bila uzaludna. Svi žitelji Futune obratili su se na katoličku vjeru, među njima i njegov ubojica. Posvuda na otocima procvalo je kršćanstvo, a redovnici maristi i danas upravljaju mnogim tamošnjim misijama i apostolskim vikarijatima. Blaženim ga je 1889. proglasio papa Leon XIII., a svetim 1954. papa Pio XII. Zaštitnik je Oceanije i Svjetskog dana mladih, te mnogih naselja, župa i crkava diljem Oceanije i svijeta.

Sveti Ljudevit Montfortski

Sveti Ljudevit Montfortski (Louis-Marie Grignion de Montfort), francuski svećenik, mariolog, utemeljitelj Družbe Marijine i Kćeri mudrosti, rođen je 31. siječnja 1673. u selu Montfort-sur-Meu (departman Ille-et-Vilaine, Bretanja), u siromašnoj i pobožnoj plemićkoj obitelji zakupnika i bilježnika Jean-Baptistea Grigniona i njegove supruge Jeanne Robert. Louis je bio njihovo najstarije preživjelo dijete, od njih osamnaest. Rano djetinjstvo proveo je u obližnjem Iffendicu, gdje je njegov otac kupio farmu. Primio je oko 1685. sakrament potvrde i tada je svojem krsnom imenu Louis dodao ime Marie. Poslan je na školovanje u isusovački kolegij svetog Thomasa Becketa u Rennesu, glavnom gradu Bretanje, u kojem je njegov stric bio župnik. Već je tada svoj život stavio pod Marijinu zaštitu. Louis-Marie s uspjehom je završio školu, a tada je shvatio da želi postati svećenik. Otputovao je u jesen 1693. u Pariz, a uz pomoć dobrih prijatelja primljen je u glasovito pariško sjemenište svetog Sulpicija.

U Parizu je unatoč siromaštvu i bolesti završio studij teologije, a za svećenika je zaređen 5. lipnja 1700. Mnogo je putovao i službovao u Nantesu, Poitiersu i Parizu. Najuspješniji je bio u pučkim misijama te je stekao glas vrsnog propovjednika. Obišao je veliki dio župa zapadne Francuske, uvodio i širio pobožnost križnog puta. Sastavljao je i skladao pobožne pjesme i učio puk pjevanju. Naročito je štovao Blaženu Djevicu Mariju i posebno je zaslužan za širenje marijanske pobožnosti. Dominikanski trećoredac, promicao je molitvu krunice i svakodnevnu pričest, a naročito je štovao i anđele čuvare. Navukao je na sebe gnjev i mržnju fanatičnih jansenista, koji su umanjivali utjecaj čovjekove slobodne volje i zastupali pretjeranu strogost u pobožnosti. Posjetio je Rim, a papa Klement XI. imenovao ga je 1706. apostolskim misionarom. Pripisuju mu se mnoga obraćenja i čudesa. Ostavio je za sobom i vrijedne duhovne spise: „Pravu pobožnost Blaženoj Djevici Mariji" (Traité de la Vraie dévotion à la Sainte Vierge), izuzetno značajnu i utjecajnu knjigu u mariološkoj povijesti, „Ljubav vječne mudrosti", „Marijinu tajnu" i „Tajnu svete krunice".

Sveti Louis-Marie Grignion de Montfort-samostan monfortanaca u Blatu

Sa svojom suradnicom, blaženom Marie-Louise Trichet (Marija Lujza od Isusa), koju je upoznao kao kapelan bolnice u Poitiersu, osnovao je 1703. družbu Sestara mudrosti (Filles de la Sagesse). Utemeljio je 1705. i mušku Družbu Marijinu (Compagnie de Marie-Pères montfortains), čiji se pripadnici po svojem osnivaču zovu i monfortanci. Počeo je osnivati i otvarati pučke škole, u kojima se svatko mogao besplatno školovati. Iscrpljen radom, pokorom i naporima, umro je na današnji dan, 28. travnja 1716., u mjestu Saint-Laurent-sur-Sèvre (departman Vendée), gdje je držao svoje posljednje misije. Već su ga tada štovali kao pravog sveca, a tamošnju baziliku svetog Louisa de Monforta svake godine posjećuje oko 25 tisuća hodočasnika. U toj bazilici počiva i blažena Marie Louise Trichet. Njihove grobove posjetio je 19. rujna 1996. i papa Ivan Pavao II., na kojeg je znatno utjecala mariologija svetog Louisa de Montforta, pa je i njegovo osobno geslo „Totus Tuus" („Sav tvoj") bilo inspirirano doktrinom svetog Louisa o totalnom posvećenju Mariji. Louisa de Montforta blaženim je 22. siječnja 1888. proglasio papa Leon XIII., a svetim 20. srpnja 1947. papa Pio XII. Misionari monfortanci Družbe Marijine djeluju od 1976. i u Hrvatskoj. Njihov samostan i kapela nalaze se u Blatu kod Zagreba. U svijetu danas djeluje oko 1000 misionara monfortanaca Družbe Marijine, u dvadesetak provincija, u 30 zemalja, na svim kontinentima. Kćeri mudrosti, njih oko 1700, djeluju također diljem svijeta. Sljedbenicima svetog Louisa de Montforta smatraju se i Braća svetog Gabrijela (Frères de Saint-Gabriel), koji naročitu brigu vode o kršćanskom odgoju i obrazovanju siromašne i napuštene djece.

sveti_pavao_pham_khac_khoan_I

Sveti Pavao Pham Khac Khoan

Sveti Pavao Pham Khac Khoan (Phaolô Phạm Khắc Khoan), vijetnamski svećenik i mučenik, rođen je 1771. u selu Duyên Mậu (provincija Ninh Bình, sjeverni Vijetnam). Postao je svećenik te s velikim žarom i uspjehom djelovao kao dušobrižnik u Kẻ Vịnhu i Phúc Nhạcu. Naročitu brigu vodio je o siromasima. Znao je ispovijedati sve do ponoći pa su ga njegovi vjernici iskreno voljeli. Godine 1837. buknuo je krvavi progon kršćana, kojim je rukovodio car Minh Mạng. U to burno i nesigurno doba Pavao se jednoga dana vraćao sa svojih apostolskih pohoda. Tada je uhvaćen i zatvoren zajedno s dvojicom vjeroučitelja koji su ga pratili. Bili su to Ivan Krstitelj (Gioan Baotixita) Đinh Văn Thành (rođen 1796. u Nộn Khêu, Ninh Bình) i Petar (Phêrô) Nguyễn Văn Hiếu (rođen 1777. u Đồng Chuốiu, Ninh Bình). Dovedeni su u grad Ninh- Bình i bačeni u tamnicu, u kojoj su proveli tri godine podnoseći različite muke. Tukli su ih i mučili na sve moguće načine. Mandarin, koji je Pavla preslušavao i nastojao nagovoriti na otpad od Krista Gospodina, tražio je od njega da pogazi raspelo. Ako to učini, sve će mu biti oprošteno i moći će se opet vratiti u slobodu. Pavao je u ime svoje i svojih prijatelja hrabro odgovorio: „U životu kao i u smrti svoju vjeru nećemo nikada napustiti."

sveti_pavao_pham_khac_khoan_II

Zbog toga su bili osuđeni na smrt, no smrtna se kazna neprestano odgađala. Progonitelji su se još uvijek nadali da će slomiti mučenike i prisiliti ih na otpad. Sve su njihove nade bile uzaludne jer su Kristovi junaci bili spremni za svoju vjeru dati i tisuću života. Na posljednji pokušaj mjesnog mandarina u Ninh Bìnhu Pavao je odlučno odgovorio: „Osjećaji jednog kršćanina se ne mijenjaju. Nad nama je izrečena presuda. Ako se kralju svidi da je izvrši, mi smo spremni." Osuda je napokon izvršena i mučenicima je odrubljena glava na današnji dan, 28. travnja 1840, u Ninh Bìnhu. Njihova tijela pokupio je katehist Huấn i potajno ih prenio u Phúc Nhạc, gdje su pokopana s najvećim počastima. Papa Leon XIII. proglasio ih je 27. svibnja 1900. blaženima, a papa Ivan Pavao II. 19. lipnja 1988. svetima, u skupini od 117 vijetnamskih mučenika.

 

Svi datumi

  • Petak, 28. Travanj 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).