NaslovnaSvetac danaBlaženi Jakov Zadranin, Majka dobrog savjeta i sveti Pashazije

Blaženi Jakov Zadranin, Majka dobrog savjeta i sveti Pashazije Radbert

Travanj
Srijeda, 26. Travanj 2017. 00:00 - 23:59

blazeni_jakov_zadranin

Današnji zaštitnik je blaženi Jakov Zadranin, franjevac, „naše gore list", znan i kao Jakov Varingez, Jakov Ilirac, Jakov Slaven, Jakov Dalmatinac i Jakov iz Bitteta (Giacomo da Bitetto). Rodio se u Zadru oko 1400., a svi se životopisci slažu da je bio hrvatskoga roda. Zapisano je i ime njegovih roditelja: Leonardo i Beatrice Varingez. S dvadeset godina stupio je u samostanu svetog Frane u Zadru kao brat pomoćnik u franjevački red. Kad je njegov provincijal pošao 1438. na generalni kapitul franjevačkog reda u Italiju, Jakov ga je pratio. Nakon toga ostao je u franjevačkoj provinciji svetog Nikole biskupa, sa sjedištem u Bariju, glavnom gradu Apulije. Djelovao je u raznim apulijskim samostanima (Cassano delle Murge, Conversano, Bari), a oko 40 godina u gradiću Bitettu kraj Barija, kao redovnik žarke molitve, izuzetno marljiv u svagdašnjim poslovima, kao kuhar, sakupljač milostinje, vrtlar, vratar i sakristan.

Za vrijeme pošasti kuge u Bittetu, 1483., iskazao je naročitu ljubav i požrtvovnost prema zaraženim bolesnicima. Bio je veliki štovatelj Majke Božje, naročito pobožan u razmatranju Kristove muke, predan dugotrajnoj molitvi, kontemplaciji i strogoj pokori. Često je padao u ekstaze i bio obdaren karizmom čudesa, levitacije i proroštva, a naročitu pažnju i pomoć pružao je nevoljnoj djeci. Preminuo je 27. travnja 1496. u Bitettu. Vjernički puk već ga je već za života, a posebno nakon smrti, smatrao svecem. O njegovim brojnim čudima već stoljećima kruže priče, među njima i o tome kako je ispod svoje halje sakrio zeca koji je bježao pred hrtovima i lovcima ili o tome kako je prije smrti zakopao svoj štap u vrtu, a na tom mjestu je kasnije izraslo veličanstveno stablo.

blazeni_jakov_zadranin_3

Iskazivali su mu štovanje i zazivali ga u molitvama, a u Bitettu mu je sagrađena crkva, u kojoj se čuva njegovo neraspadnuto tijelo. Papa Klement XI. proglasio ga je 1700. blaženim, a papa Benedikt XVI. potpisao je 19. prosinca 2009. dekret o junačkom stupnju kršćanskih kreposti za blaženog Jakova Zadranina te se očekuje njegovo proglašenje svetim čim se utvrdi još jedno Božje čudo izmoljeno njegovim zagovorom. Zaštitnik je Bitteta, a naročito se štuje u rodnoj zadarskoj nadbiskupiji (posebno u crkvi i samostanu svetog Frane) i diljem hrvatskih krajeva jer ga opravdano smatramo i hrvatskim blaženikom. Vjernici Bitteta donijeli su 1989. u Zadar njegovu sliku i relikvije.

Majka dobrog savjeta

U talijanskom gradiću Genazzanu (Lazio), nedaleko od Rima, nastalo je krajem srednjega vijeka veliko svetište Majke Božje dobroga savjeta (latinski Mater boni consilii, talijanski Madonna del Buon Consiglio). Od 1356. tim svetištem upravljaju redovnici augustinci. Prema legendi i pobožnoj tradiciji tamo je na čudesan način 25. travnja 1467., u vrijeme vladavine pape Pavla II., prenesena slika Majke Božje, koja se stoljećima prije toga štovala u albanskom gradu Skadru (Shkodër). Predaja govori da su sliku donijeli anđeli kako bi je spasili pred turskim nadiranjem. Toga dana u Genazzanu, 45 kilometara jugoistočno od Rima, svečano se slavio blagdan svetog Marka, zaštitnika župe. Sabralo se mnogo vjernika iz susjedstva, pa i iz samog Rima. Nakon što je završila služba Božja, na crkvenom trgu odvijalo se pučko veselje. Iznenada je zazvonilo crkveno zvono, a nije bilo vrijeme ni za službu Božju ni za pozdravljenje. Zvono je zazvonilo samo od sebe, a zrakom je odjeknula umilna glazba. Na nebu se pojavio sjajni bijeli oblačić koji se spuštao sve niže.

Odjednom je postala vidljiva slika Majke s Djetetom. Odjeknuli su povici: „Miracolo, miracolo!"(„Čudo, čudo!") Mnogi su pali na koljena i sklopili ruke, a u očima su zablistale suze radosnice. Čuđenje je još više poraslo, kad je slika odlebdjela prema nedovršenoj augustinskoj crkvi i zaustavila se lebdeći unutar zida visokog jedva dva metra. Uz tu sliku, najprije nazvanu Gospa od Raja (Madonna del Paradiso), razvila se u Genazzanu velika pobožnost, koja traje sve do današnjih dana. Čudesna slika nazvana je „Majkom dobrog savjeta", prema crkvi u kojoj je smještena. Genazzano je svesrdnim nastojanjem augustinaca poznat kao veliko marijansko svetište ne samo u Italiji, nego i diljem Europe i svijeta. Mnogi pape su svetište u Genazzanu obdarili brojnim duhovnim povlasticama, a neki su tamo odlazili i kao hodočasnici. Urban VIII. posjetio je Genazzano 1630., a Inocent XI. sliku je 1682. dao okruniti. Benedikt XIII. uveo je 1727. proslavu Majke dobrog savjeta u crkveni kalendar.

Pio IX. posjetio je Genazzano više puta, a njegov nasljednik Leon XIII. dao je postaviti sliku Majke dobrog savjeta u glasovitu Sikstinsku kapelu. On je 22. travnja 1903. u Lauretanske litanije uveo zaziv: „Majko dobroga savjeta, moli za nas!" Imao je sliku Majke dobrog savjeta u svojoj radnoj sobi i često se Majci Božjoj obraćao za savjet. Pio XII. stavio je svoj pontifikat pod zaštitu Majke dobrog savjeta i sastavio molitvu u njezinu čast. Veći dio crkve Majke od dobrog savjeta u Genazzanu uništen je u Drugom svjetskom ratu, ali slika je ostala netaknuta. Čudesna slika i danas, nakon više od 500 godina, kao da lebdi u zraku uz tanani sloj žbuke, a zagovoru Majke dobrog savjeta pripisuju se brojna čudesa. U Genazzano su pored ostalih hodočastili i pape Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. Godišnje slavlje u Genezzanu održava se 25. travnja, ali se diljem svijeta Majka dobrog savjeta slavi na današnji dan, 26. travnja, kako njezin blagdan ne bi kolidirao sa spomendanom svetog Marka, kojeg slavimo dan ranije. Majku dobrog savjeta zazivaju osobe koje žele biti prosvijećene, a zaštitnica je Genazzana, Albanije, mnogih ustanova, naselja, biskupija, župa, crkava, kapela i udruga diljem svijeta i hrvatskih krajeva (riječka provincija Družbe sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog, kapela Družbe sestara milosrdnica u Puli, samostan karmelićanki Božanskog Srca Isusova u Poredju kod Huma na Sutli).

sveti_pashazije_radbert_I

Sveti Pashazije Radbert

Sveti Pashazije Radbert (Paschasius Radbertus, Pascasio Radberto, Ratpert, Ratbert), franački benediktinac, opat, karolinški teolog, rođen je oko 785. u Soissonsu (departman Aisne, Pikardija, sjeverna Francuska). Majka mu je umrla na porođaju i on je kao nahoče ostavljen na stepenicama samostana Naše Gospe u Soissonsu, Pronašle su ga i prihvatile sestre benediktinke, a na krštenju je dobio ime Radbertus i uz to latinsko ime Paschasius. Postao je blizak opatici Theodrari, sestri dvojice monaha i opata u Corbieju, Adalarda i Wale. Kad je odrastao, predan je na odgoj u benediktinsku opatiju svetog Petra u Soissonsu. Vrlo mlad je postao klerik, ali se kao mladić nemirnog duha neko vrijeme potpuno predao raskalašenom životu, svjetskim užicima i radostima. Obratio se i ozbiljno prigrlio redovnički život u opatiji Corbie (departman Somme, Pikardija), pod mudrim vodstvom svetog opata Adalarda. Pratio je 822. svetog Adalarda i njegovog brata Walu u Saksoniju, gdje su na rijeci Weseru osnovali samostan Neu-Corbie. Vratio se u Corbie i vodio samostansku školu, a među njegovim učenicima bio je i sveti Oskar (Ansgar), apostol europskog Sjevera. Od 845. do 851. Pashazije je protiv svoje volje bio opat u Corbieju. Bio je veliki poklonik osobne i zajedničke molitve. Iz poniznosti nije prihvatio svećenički red. Putovao je Europom, govorio na crkvenim saborima, posredovao u političkim i vjerskim sukobima. Dao je ostavku na svoj položaj 851. i povukao se kao pustinjak u obližnji samostan Saint-Riquiet. Posvetio se pisanju povijesnih, filozofskih i teoloških djela. Kasnije se opet kao običan monah vratio u Corbie.

sveti_pashazije_radbert_II

Najveći teolog IX. stoljeća, postao je slavan po dogmatskom djelu „O tijelu i krvi Gospodnjoj" („De corpore et sanguine Domini", 831-844). Dobio je časni naslov „teolog Euharistije" jer je dao odgovor na pitanje o odnosu jedne kalvarijske žrtve i mnogo misa. Mudro je napisao: „Na korist Crkve i naših duša jedna velika, sveobuhvatna okupiteljska žrtva na Kalvariji doživljava u misi svoje prikazanje po kojem se plodovi otkupljenja dijele pojedincima." Napisao je u 12 knjiga komentar Matejevog evanđelja. Tumačeći 44. psalam razvio je svoju mariologiju, koja je silno utjecala na razvoj štovanja Presvete Djevice u srednjem vijeku. Napisao je i raspravu „O porodu Djevice", u kojem brani djevičanstvo Blažene Djevice Marije u porodu. Uz djelo „O Marijinom rođenju" napisao je i djelo „O Marijinom uznesenju", u kojem naučava da je Marijino tijelo pošteđeno raspadljivosti pa je tako i on pripravio put proglašenju dogme o Marijinom tjelesnom uznesenju. U raspravi o trima bogoslovnim krepostima, vjeri, ufanju i ljubavi, dao je vrijedan prilog asketsko-mističnoj teologiji, namijenjenoj redovničkom podmlatku. Pashazije je preminuo u Corbieju na današnji dan, 26. travnja 865. Po vlastitoj želji pokopan je u crkvi svetog Ivana među siromasima i slugama opatije. Njegovo tijelo preneseno je 13. srpnja 1058. u opatijsku crkvu, gdje su mu iskazane počasti kao svecu. Svetim ga je 1073. proglasio papa Grgur VII. Od 1820. relikvije svetog Pashazija počivaju u župnoj crkvi svetog Petra u Corbieju.

 

Svi datumi

  • Srijeda, 26. Travanj 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).