NaslovnaSvetac danaBijela nedjelja, sveti Juraj, sveti Adalbert Praški, blaženi

Bijela nedjelja, sveti Juraj, sveti Adalbert Praški, blaženi Egidije Asiški i blažena Terezija Marija od Križa

Travanj
Nedjelja, 23. Travanj 2017. 00:00 - 23:59

bijela_nedjelja

Bijela nedjelja je prva nedjelja poslije Uskrsa, kod nas zvana i Mali Uskrs. Kao datum za svečanu prvu pričest spominje se prvi put u 17. stoljeću. Ime dolazi od bijele odjeće koje su nosili novokrštenici u ranom kršćanstvu. Kao vidljivi znak primljenog sakramenta krštenja, odjeća je trebala označavati čišćenje vodom i biti znakom za ljude novorođene u Kristu.

bijela_nedjelja_2

Od sedmog stoljeća nosili su odrasli krštenici bijelu odjeću osam dana, od Velike subote ili Uskrsa, sve do druge uskrsne nedjelje. Uobičajeno je da se na Bijelu nedjelju održava svečano slavlje Prve pričesti, a veliki papa Ivan Pavao II. proglasio ju je nedjeljom božanskog milosrđa. Božanskom milosrđu posvećena je crkva u Ovčari kod Levanjske Varoši.

sveti_juraj

Sveti Juraj

Danas slavimo blagdan svetog Jurja mučenika (latinski Georgius), izuzetno omiljenog sveca u vjerničkom hrvatskom puku, s rekordnim brojem posvećenih župa i kapela. Njegov je život obavijen mnogim legendama, a rodio se između 275. i 285. u Lodu (grčko-latinski Lydda), u rimskoj Palestini (danas Izrael), a po nekima u Kapadociji (danas središnja Turska). Pobožni roditelji, kršćani, Geroncije, časnik iz Kapadocije i Polikronija iz Palestine, odgajali su ga u vjerskom duhu. Bio je visoki rimski časnik, tribun carske garde u Nikomediji. Mučen je i smaknut mačem za vrijeme Dioklecijanova progonstva kršćana na današnji dan, 23. travnja 303. u Nikomediji (danas İzmit, Turska). Radije je izgubio glavu i visoki položaj nego da žrtvuje poganskim bogovima i odrekne se Krista. Iako o njemu postoji malo pisanih podataka, već sredinom IV. stoljeća crkvu njemu u čast podigao je Konstantin Veliki. U Bizantu su ga nazivali „velikim mučenikom", a za križarskih ratova bio je prototip idealnoga kršćanskog viteza i zaštitnik vitezova ratnika.

Od XIII. stoljeća slavi se kao zaštitnik Engleske, a za zaštitnika su ga uzeli mnogi gradovi (Barcelona, Genova, naš Senj i mnogi drugi). Jedan je od najpopularnijih svetaca srednjeg vijeka, legende od VI. stoljeća proširuju teme o njegovom mučeništvu, od X. stoljeća često ga prikazuju na ratnim zastavama, a od XII. stoljeća uvodi se motiv njegove borbe sa zmajem. Prema toj legendi kopljem je ubio zmaja koji je živio u jezeru nedaleko Silene u Libiji, a hranio se ovcama i djevojkama (nagradu koju je dobio od tamošnjeg kralja, poklonio je siromasima). Njegov lik često je prikazan na portalima katedrala (Ferrara, Bamberg, Chartres, Firenca) i bio je privlačan motiv mnogim umjetnicima (Rafael, Pisanello, Carpaccio). O njemu su napisani mnogi romansirani životopisi i proslavili su ga mnogi pjesnici i pisci prikazanja. Po njemu su prozvani brojni europski viteški redovi i odlikovanja. Zaštitnik je u opasnosti, a u ratarskim krajevima zaštitnik zemlje i usjeva.

Sveti Juraj - župna crkva u Đurđevcu

U hrvatskim tradicijama Jurjevo je u prvom redu stočarska svetkovina. Tada se prvi put izgonila stoka na pašnjak okićena vijencima, koji su se po povratku bacali u staje. Priređivale su se konjske utrke, stoka se gonila preko zgarišta krijesova, a za stjecanje zdravlja preporučivalo se umivanje u vodi s cvijećem. Bio je uobičajen ophod jurjaša, pri čemu su dječaci i djevojčice, obilazeći selom, nosili i darivali svježe grančice pjevajući obredne pjesme, a u pratnji šutljiva sudionika, zakukuljenoga u zelenilo (zeleni Juraj).

sveti_juraj_zupna_crkva_u_svetom_djurdju

Sveti Juraj - župna crkva u Svetom Đurđu

Zazivaju ga kod herpesa, gube, kuge, osipa, kožnih i spolnih bolesti, a zaštitnik je domaćih životinja, konja, konjice, konjanika, konjičkih sportova, jahača, vitezova, križara, poljodjelaca, farmera, seoskih gazda, težaka, strijelaca, oružara, izviđača, muževa, mesara, gubavaca, viteških redova, palestinskih kršćana, sedlara, ovaca, ovčara, vojnika, Engleske, Kanade, Etiopije, Gruzije, Njemačke, Grčke, Litve, Malte, Portugala, Katalonije, Aragonije, Bugarske, Bavarske, Palestine, Kapadocije, brojnih biskupija, naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Plešivica kod Jastrebarskog, Stojdraga u Žumberku, Draganić, Pušća, Rakovec, Oborovo kod Rugvice, Odra kod Zagreba, Bapska kod Iloka, Vrbova kod Starog Petrovog Sela, Davor, Buk kod Pleternice, Čaglić kod Lipika, Đurđic kod Ivanske, Kaniška Iva kod Garešnice, Gornja Stubica, Veliko Trgovišće, Desinić, Đurmanec, Maruševec, Đurđevac, Sveti Đurđ Ludbreški, Mađarevo kod Novog Marofa, Lepoglavska Purga, Sveti Juraj na Bregu, Sveti Juraj u Trnju kod Donjeg Kraljevca, Mala Gorica kod Petrinje, Lekenik, Vukova Gorica kod Netretića, Lešće na Dobri kod Generalskog Stola, Zagorje Ogulinsko, Lađevac kod Slunja, Korenica, Jezerane kod Brinja, ...

sveti_juraj_zupna_crkva_u_svetom_jurju_na_bregu

Sveti Juraj - župna crkva u Svetom Jurju na Bregu

...Senj, Sveti Juraj kod Senja, Boljun kod Lupoglava, Brdo kod Buja, Plomin kod Kršana, Grimalda kod Cerovlja, Oprtalj, Zrenj kod Oprtlja, Sovinjak kod Buzeta, Stari Pazin, Triban kod Buja, Rovinj, Lovran, Brseč kod Mošćeničke Drage, Lisac kod Klane, Hreljin kod Bakra, Rijeka-Gornja Drenova, Rijeka-Trsat, Belej na Cresu, Gračac, Kruševo kod Obrovca, Rovanjska kod Jasenica, Starigrad-Paklenica, otok Vir, Povljana na Pagu, Pag, Raštević kod Benkovca, Perković kod Šibenika, Zaton kod Šibenika, Pirovac, Primošten, Prhovo kod Primoštena, Unešić, Vojnić-Gardun kod Trilja, Biorine kod Ciste Provo, Ogorje kod Muća, Drvenik kod Gradca, Drvenik Trogirski, Kaštel Sućurac, Kaštel Stari (Radun), Podstrana, Žeževica kod Šestanovca, Brela, Bobovišća kod Milne na Braču, Brusje na Hvaru, Gdinj kod Jelse na Hvaru, Sućuraj na Hvaru, Vis, Desne kod Kule Norinske, Blato na Korčuli, Osojnik kod Dubrovnika, Stravča u Konavlima, Derventa, Vitez, Morančani kod Tuzle, Prijedor kod Brčkog, Vir kod Posušja, Glavatičevo kod Konjica, Petrovaradin, Golubinci kod Stare Pazove, Subotica, Vajska kod Bača, Kula, Mol kod Ade).

Sretan imendan od srca želimo svim Đurđicama, Jurjima, Juricama i Đurama!

Sveti Adalbert Praški

Sveti Adalbert Praški ili sveti Vojtjeh (češki Vojtěch, poljski Wojciech), češki biskup, benediktinac, misionar i mučenik, rođen je oko 956. u Libicama nad Cidlinou (okrug Nymburk, središnja Češka), kao Vojtěch, sin istočnočeškoga kneza Slavnika i njegove supruge Střezislave. Naobrazbu je stekao u katedralnoj školi u njemačkom gradu Magdeburgu (Sachsen-Anhalt), od 972. do 981., pod vodstvom nadbiskupa Adalberta, u čiju je čast na krizmi uzeo ime. Za svećenika je zaređen 981. Imenovan je 982. praškim nadbiskupom kao nasljednik biskupa Dětmara, a posvećen je 983. u Veroni (Veneto). Pokušao je praški puk odvratiti od poganskih običaja pokorničkim životom i ustrajnim radom.

U Prag je ušao bosonog i živio vrlo strogo. Postio je, spavao na goloj zemlji i mnogo molio. Nakon mnogih teškoća i neuspjeha, uputio se 988. u Rim, gdje je s dopuštenjem pape Ivana XV. stupio u benediktinski samostan svetog Aleksija. Na papinu zapovijed vratio se 992. u Prag, a s monasima iz Rima osnovao je 993. benediktinski samostan u Břevnovu kraj Praga. Taj je samostan bio iznimno važan za razvoj slavenskoga bogoslužja. Zbog neprijateljskog okružja u Pragu, boravio je 994. i 995. kao misionar u Mađarskoj. Zatim se ponovno sklonio u rimski samostan svetog Aleksija. U pratnji svog prijatelja, cara Otona III., vratio se po nalogu pape Grgura V. u Češku.

Sveti Adalbert Praški - kapela u Bačkom Monoštoru

Uz potporu poljskog kralja Boleslava Hrabroga krenuo je kao biskup Gniezna u misije među poganske Pruse. Tamo je na današnji dan, 23. travnja 997., podnio mučeničku smrt. Umorio ga je kopljem poganski svećenik, „smrtonosnim udarcem u glavu". Dogodilo se to kod Trusa na jezeru Drużno (današnji grad Elbląg, varmijsko-mazursko vojvodstvo, sjeverna Poljska) ili kod Fischhausena (Primorsk) i Tenkittena (Beregovoje), u današnjoj ruskoj Kalinjingradskoj oblasti. Njegovo tijelo otkupio je poljski kralj Boleslav i pokopao ga u gradu Gnieznu (velikopoljsko vojvodstvo). Papa Silvestar II. proglasio ga je svetim već 999. Adalbertovi posmrtni ostaci preneseni su 1039. u katedralu svetog Vita u Pragu. Njegove relikvije čuvaju se danas u katedralama u Pragu i Gnieznu. Smatra se autorom najstarijih čeških i poljskih duhovnih pjesama. Prema predaji, kad se 992. vraćao iz Rima u Prag, boravio je u našem Senju. Zaštitnik je Češke, Poljske, Mađarske i Prusije te mnogih naselja, biskupija, župa, crkava i kapela diljem svijeta, pored ostalog u Bačkom Petrovcu i Bačkom Monoštoru.

 

Blaženi Egidije Asiški

 

Blaženi Egidije Asiški (Aegidius, Giles, Egidio di Assisi), talijanski redovnik franjevac, prijatelj i jedan od prvih sljedbenika i suradnika svetog Franje Asiškog, rođen je oko 1190. u Assisiju (provincija Perugia, Umbrija) u seljačkoj obitelji. Smatra se da je on 1208. kao treći krenuo za svetim Franjom, nakon Bernarda di Quintavallea i Pietra Cattanija. Od svetog Franje je u travnju 1208. primio redovnički habit. Slijedeći svetog Franju zaljubio se u pokornički život i u najčistije evanđeoske ideale. Bio je blag i ponizan čovjek pa je zbog tih vrlina bio naročito drag osnivaču franjevačkog reda. Sveti Franjo nazvao je Egidija „vitezom našeg okruglog stola", a vitez je za njega bio čovjek plemenitog srca, onaj koji ljubi Krista i živi po Evanđelju. Egidio je bio takav vitez pa je krenuo na hodočasnička i apostolska putovanja na kojima je svjedočio za Krista Gospodina i posvuda naviještao Radosnu vijest. Najprije je pratio svetog Franju u njegovom misionarskom pohodu u okolici Ancone (Marche), a zatim je s njim 1209. putovao u Rim, gdje je papa Inocent III. odobrio djelovanje franjevačkog reda. Tamo je Egidio vjerojatno primio i monašku tonzuru. Oko 1212. hodočastio je u svetište svetog Jakova u Compostellu (Španjolska), a zatim i u svetište svetog Mihaela na Monte Garganu (provincija Foggia, Puglia), u svetište svetog Nikole u Bariju (Puglia), u Svetu zemlju i u Rim. Od 1215. do 1219. živio je kao pustinjak u Favaroneu, nedaleko od Perugije. Zatim je kao misionar pošao u Tunis, gdje je proveo godinu dana.

Neka unutarnja vatra tjerala ga je neprestano u nove pothvate. Na svakom koraku brat Egidio činio je braći ljudima razne usluge, nosio im vodu, cijepao drva, pleo košare, pokapao mrtve, gnječio grožđe, tresao orahe, čistio kuće, prao posuđe i požrtvovno obavljao najrazličitije moguće fizičke poslove. Od 23. lipnja 1225. do 31. siječnja 1226. boravio je u Rietiju kao gost kardinala Niccolòa Chiaramontea, dok je od 1234. do smrti živio u franjevačkoj pustinjačkoj nastambi Monteripido u predgrađu Perugije. Posljednjih godina života doživljavao je razne mistične zanose, a dragi Bog ispunjavao ga je svojom radošću i milošću. Brat Egidio preminuo je na glasu svetosti na današnji dan, 23. travnja 1262, u samostanu Monteripido (Perugia). O blaženom Eligiju izvještavaju opširno i „Cvjetići svetog Franje". Papa Pio VI. službeno ga je 1777. proglasio blaženim. Skroman i tih, blaženi Egidio bio je poznat po raznim mudrim i duhovitim izrekama, a za buduće naraštaje zabilježili su ih njegova subraća i učenici franjevci. Spomenimo barem dvije: „Naše je tijelo šuma u koju đavao ide po drva." „Tko ne zna moliti, ne poznaje Boga."

blazena_terezija_marija_od_kriza_I

Blažena Terezija Marija od Križa Manetti

Blažena Terezija Marija od Križa (Teresa Maria della Croce), talijanska redovnica karmelićanka, osnivačica Karmelićanki svete Terezije, rođena je 2. ožujka 1846. u San Martinu, četvrti naselja Campi Bisenzio (Toscana), 10 kilometara sjeverozapadno od Firence, kao Teresa Adelaide Cesira Manetti, kći uzgajivača pilića Salvatorea Manettija i Rose Bigagli. S tri godine ostala je bez oca. Već od djetinjstva mala „Bettina" (tako su je zvali roditelji i prijatelji) bila je izuzetno pobožna djevojčica. Primila je prvu pričest 8. svibnja 1859. S 19 godina Teresa je okupila skupinu djevojaka koje podučavale siromašnu djecu, a bile su inspirirane životom i djelom svete Terezije Avilske. Pomagao im je svojim savjetima Don Ernesto Jacopozzi, kapelan u San Martinu. Stupila je 1874. u Karmelićanski treći red (Terzo Ordine Teresiano), uzela redovničko ime Terezija Marija od Križa (Teresa Maria della Croce) i osnovala s dvije prijateljice mali samostan („Conventino"). Njihova zajednica je rasla pa su 1877. otvorile besplatnu školu za siromašne djevojčice i siročad. Zajednica je 1885. pripojena Redu bosonoge braće Blažene Djevice Marije od gore Karmela (OCD). Terezija Marija od Križa primila je s još 27 sestara 1888. karmelsku odjeću, a zatim su položile zavjete. Osnovala je niz škola u naseljima oko Firence, u kojima su kao učiteljice djelovale karmelićanke. U San Martinu je 1887. podigla novi samostan i crkvu.

blazena_terezija_marija_od_kriza_II

Papa Pio X. potvrdio je njihovu zajednicu 1904, a utemeljiteljica reda je izabrana za vrhovnu poglavaricu. To je današnja družba Karmelićanki svete Terezije (Congregazione delle Carmelitane di Santa Teresa), od milja zvana „Red Bettina" („Ordine delle Bettine"). Terezija je tijelom i dušom radosno živjela otajstvo križa, s osobitom ljubavlju prema euharistiji i majčinskom brigom za djecu, a naročito za siročad. U Firenci je izgradila crkvu vječnog klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu. Preminula je na današnji dan, 23. travnja 1910, u svojem rodnom gradu Campi Bisenzio. Pokopana je u samostanskoj crkvi San Martino. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 19. listopada 1986. Zaštitnica je Karmelićanki svete Terezije, naselja Campi Bisenzio i osoba ismijavanih zbog svoje pobožnosti. Njezina družba postupno se iz Toscane i Italije proširila u Libanon, Siriju, Izrael, Egipat, Brazil i Češku. Prema podacima iz 2005. u družbi je djelovala 191 redovnica u 20 kuća. Sjedište družbe nalazi se u Firenci.

 

Svi datumi

  • Nedjelja, 23. Travanj 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).