NaslovnaSvetac danaSveti Vinko Ferrer, sveta Julijana iz Liègea i sveta Maria

Sveti Vinko Ferrer, sveta Julijana iz Liègea i sveta Maria Crescentia Höss

Travanj
Srijeda, 5. Travanj 2017. 00:00 - 23:59

sveti_vinko_ferrer

Današnji sveti zaštitnik je Vinko (Vicent, Vicente) Ferrer, dominikanski misionar. Rodio se u Valenciji 23. siječnja 1350., kao drugi sin gradskog bilježnika, engleskog useljenika. Godine 1367. stupio je u rodnom gradu u dominikanski red. U Valenciji je započeo školovanje, a potom je studirao filozofiju i teologiju u Barceloni, Toulouseu i Lleidi, gdje je doktorirao. Svestrani intelektualac, glasoviti propovjednik, jedan od najvećih svoga vremena, obišao je kao misionar Španjolsku, Italiju, Savoju, Švicarsku, Francusku, Nizozemsku, Englesku, Irsku i Škotsku. Djelovao je u vrijeme velikog crkvenog raskola, kad je zapadna Crkva uz legalnog papu povremeno imala čak i dva protupape. Strogi pokornik i isposnik, prozvan „anđelom posljednjeg suda" i „anđelom apokalipse", primjerom je svjedočio sadržaj svojih propovijedi. Nikada nije jeo meso, a 40 godina hranio se, osim nedjeljom, samo jednom na dan. Spavao je na ležaju od slame i loze. Prema predaji, govorio je samo katalonski (valencijski) jezik, a razumjeli su ga svi slušatelji.


Pokornički život davao mu je izvanrednu moralnu snagu kojom je djelovao na vjerničko mnoštvo i obratio brojne nevjernike. Kad bi dolazio u neki grad, u susret mu je uz pjesmu hrlio narod, magistrat i svećenstvo. Njegovi sljedbenici obilazili su svake večeri gradove u procesijama, pjevajući i trapeći se. S njim je putovalo mnogo svećenika iz raznih redova, koji su mu pomagali pri ispovijedanju i služenju mise. U svakom gradu održavao je mirovne sudove i provodio brojne pomirbe.

Dok je propovijedao, život u gradovima i selima se zaustavljao. Često je svoje slušatelje govoreći o Isusovim mukama nagnao u plač, a i sam bi se tada gorko rasplakao. Pokajnici su pred svima padali ničice i u suzama priznavali svoje teške grijehe. Pripisuju mu se mnoga čudesa i ozdravljenja. Svoj dugogodišnji misionarski rad dovršio je u Bretanji. Umro je na današnji dan, 5. travnja 1419., u bretonskom gradu Vannesu. Svetim ga je proglasio 1455. papa Kalist III. Zaštitnik je graditelja, građevinskih radnika, ciglara, konstruktora, limara, vodoinstalatera, crjepara, krovopokrivača, Valencije, te mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta.

Sveta Julijana iz Liègea

Sveta Julijana (Juliana, Julienne) iz Liégea ili Julijana iz Mont-Cornillona, redovnica augustinka i mističarka, promicateljica svetkovine Tijelova, rođena je 1192. u selu Retinneu (Riteneu), nedaleko belgijskog grada Liégea (istočna Valonija), u obitelji imućnih poljodjelaca. Već u petoj godini izgubila je oca i majku pa je zajedno sa svojom sestrom blizankom Agnès povjerena brizi redovnica augustinki u obližnjem Mont-Cornillonu. Kao djevojčica brinula se za perad, a kad je poodrasla, pomagala je u staji. Nije se redovito školovala, ali je veliki dio slobodnog vremena provodila u samostanskoj knjižnici. Kad se osposobila za čitanje na latinskom jeziku, najviše je proučavala djela svetog Augustina i svetog Bernarda. S 15 godina, 1206., stupila je u red svetog Augustina u Liégeu, a kao mlada redovnica osobito je častila Krista Gospodina u svetohraništu. Godine 1209. imala je prvo viđenje.

Tada joj se ukazao puni mjesec koji je na rubu imao tamnu mrlju. To se viđenje često ponavljalo pa je Julijana usrdno molila da joj dragi Bog objasni smisao te vizije. Ukazao joj se Gospodin Isus i priopćio joj da tamni dio mjeseca označuje nedostatak svetkovine u čast svete Euharistije. Šesnaest godina Julijana nikom nije povjerila svoj doživljaj. Kad je oko 1225. izabrana za poglavaricu samostana u Mont-Cornillonu, po nalogu svojeg ispovjednika javno je objavila svoja viđenja i zatražila od crkvenih vlasti da uvedu posebnu svetkovinu u čast Presvetog oltarskog sakramenta. Nije naišla na razumijevanje javnosti ni sestara u svojem samostanu pa je čak bila izložena progonima svojeg samostanskog poglavara. Podržali su je samo rekluza (zatvorena redovnica), blažena Eva iz Liegea (Ève de Liège), njezin ispovjednik, kanonik bazilike svetog Martina, Jean iz Lausannea, te arhiđakon u Liégeu, Jacques Pantaléon iz Troyesa.

Julijana je 2. svibnja 1248. dala ostavku na službu poglavarice i pronašla utočište u cistercitskim samostanima Robermont, Val-Benoît i Val-Notre-Dame, te među redovnicama beginkama (beguines). Zatim je primljena u cistercitsku opatiju Salzinnes kod Namura te napokon pronašla mir u strogom pokorničkom životu „rekluze", zatvorene redovnice, u Fossesu (Fosseu), u belgijskoj provinciji Namur (Nameur). Pronašla je sreću u skrovitosti i neposrednoj blizini crkve, s Isusom u sveohraništu. U starosti je oboljela, a pred smrt tako oslabila da nije mogla primati pričest. Stoga su joj na klanjanje donijeli Presveti oltarski sakrament. Klanjajući se euharistijskom Isusu, Julijana je završila svoj zemaljski život na današnji dan, 5. travnja 1258., u Fosses-la-Villeu (Fosse-li-Veye). Pokopana je u cistercitskoj opatiji Villers-la-Ville. Još za njezinog života, 1246., biskup Liégea, Robert de Thourotte, uveo je blagdan Tijelova za biskupiju Liége. Kad je arhiđakon iz Liégea Jacques Pantaléon izabran za papu (uzeo je ime Urban IV.), uveo je 1264. svetkovinu Tijelova za čitavu Crkvu. Iako su je odmah nakon smrti počeli štovati kao sveticu, službeno ju je svetom proglasio 1869. papa Pio IX. Sveta Julijana zaštitnica je pobožnosti Presvetom oltarskom sakramentu. Naročito je štuju u Belgiji, biskupiji Liége i u cistercitskom redu.

Sveta Maria Crescentia Höss

Sveta Maria Crescentia Höss, njemačka franjevačka trećoredica, mističarka, rođena je 20. listopada 1682. u Kaufbeurenu (Schwaben, Bavarska), kao šesto od osmero djece tkalca Matthiasa Hössa i njegove supruge Luzije. Na krštenju je dobila ime Anna. Već je u ranom djetinjstvu imala viđenja i razgovore s dječakom Isusom. Prvu svetu pričest primila je u sedmoj godini, a na putu u školu ili crkvu razgovarala je sa svojim anđelom čuvarom. Majka joj je usadila ljubav prema siromasima. Živjela je tako pobožno da su je sugrađani zvali „malim anđelom". Sestre franjevke nisu je primile u samostan jer je bila siromašna pa nije bila u mogućnosti sa sobom donijeti miraz. Postala je 1703. franjevačkom trećoredicom i stupila u samostan u Kaufbeurenu, uz pomoć gradonačelnika, evangelika, koji je za uzvrat samostanu ustupio zgradu u susjedstvu. Uzela je redovničko ime Maria Crescentia. Neke sestre u početku su loše postupale s njom, zapostavljale je i ponižavale jer sa sobom nije donijela miraz. Njezina svetost nadvladala je njihovo neprijateljstvo i na kraju su sve stale na njezinu stranu. U početku je bila kuharica i vratarica, zatim od 1726. do 1741. učiteljica novakinja, a od 1741. do smrti, 1744, poglavarica samostana. Naročito je molila i prinosila žrtve za sjedinjenje svih kršćana, za proširenje Kristovog kraljevstva na zemlji i za duše u čistilištu. Kao i njezin duhovni otac, sveti Franjo Asiški, bila je prožeta osjećajima za znakovitost Božjih stvorenja. Nebeska tijela, biljke i životinje podsjećale su je na Božje tajne i otajstva spasenja. Skladala je i sestrama pjevala svoje pjesme.

Skromna redovnica, postala je poznata po izvanrednim milostima, a savjet od nje tražili su i biskupi, kardinali, svećenici, knezovi, vladari, među njima car Karlo VII. i njegova kći, carica Marija Terezija. Slobodno vrijeme provodila je pred svetohraništem i klanjala se zajedno s nevidljivim anđelima. Teško se odvajala od crkve i posvećivala veliku pažnju svemu što se odnosilo na svetu euharistiju. S posebnom radošću ukrašavala je svetohranište i oltare. Njezin život bio je neprestana priprava i zahvala za svetu pričest. Posljednjih šest tjedana njezina života pričest joj je bila jedina hrana. Mnogo je patila, pretkraj života osakaćenih ruku i nogu. Prorekla je da će preminuti u ponoć nakon Uskrsa. Tako se i dogodilo. Časna Maria Crescentia Höss preminula je posljednjih minuta svetkovine Uskrsa, na današnji dan, 5. travnja 1744, u samostanu franjevki trećoredica u Kaufbeurenu. Pokopana je u samostanskoj kapeli. Njezin grob postao je odmah mjesto okupljanja brojnih hodočasnika, a samostanske kronike izvješćuju o 60 do 70 tisuća hodočasnika godišnje. Papa Leon XIII. proglasio ju je 7. listopada 1900. blaženom, a papa Ivan Pavao II. 25. studenoga 2001. svetom. Tada je njezin samostan preimenovan u samostan svete Crescentije (Crescentiakloster).

 

Svi datumi

  • Srijeda, 5. Travanj 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).