NaslovnaSvetac danaCvjetnica, sveti Dizma i sveta Lucija Filippini

Cvjetnica, sveti Dizma i sveta Lucija Filippini

Ožujak
Nedjelja, 25. Ožujak 2018. 00:00 - 23:59

cvjetnica

Danas slavimo Cvjetnicu ili Cvjetnu nedjelju (latinski Dominica in palmis, Nedjelja palmi, Cvitnica Palmenica, Uličnica), Nedjelju Muke Gospodnje. To je blagdan kojim slavimo spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem. Crkveni obredi sastoje se od svečanog ophoda, blagoslova palmi, maslina, vrbinih i drijenkovih grančica te čitanja „Muke Isusove" kao uvoda u Veliki tjedan. Crkva se spominje Isusovog trijumfalnog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, opisanog u sva četiri Evanđelja (Marko 11:1-11, Matej 21:1-11, Luka 19:28-44, i Ivan 12:12-19), ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga.

cvjetnica_2

Kad je ulazio u Jeruzalem, narod je dočekao Isusa mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine, putem kojim je išao jašući na magarcu. U hrvatskom folkloru blagoslovljenom se bilju pridavala dvostruka moć: zaštitna (od groma, tuče, bolesti) i plodonosna (osiguravanje dobra zdravlja i bogata uroda).

cvjetnica_3

Zbog toga se to bilje stavljalo na polje, u kuću i gospodarske zgrade, na groblje i na bunare. Masline, drijenak, mace i palme imaju važnu ulogu u pučkom vjerovanju o prenošenju vitalne snage bilja na dom. To drevno vjerovanje skladno se uklapa u kršćansko tumačenje Cvjetnice kao proljetne obnove, prije svega obnove čovjeka.

Sveti Dizma

Sveti Dizma (Dismas, Dimas) je obraćeni razbojnik, koji je razapet s desne strane Isusovog križa. Prema predaji rodio se u razbojničkoj obitelji, koju je Sveta Obitelj susrela na svojem bijegu u Egipat. Bunar s vodom kojom je Marija prala malog Isusa, postao je čudotvoran pa su mnogi bolesnici dolazili po tu vodu i ozdravljali. Legenda govori da su po tu vodu došli i Dizmini roditelji, a kad je njihov bolesni sin kušao tu vodu, ozdravio je. Stoga su i razbojnici pustili Svetu Obitelj da mirno nastavi svoj put. Prošle su mnoge godine, a Dizma je kasnije i sam upao u loše društvo.

Postao je u Izraelu član razbojničke bande, ali za razliku od drugog člana te bande, Geste (Gestasa), nikada nije bio nasilan. Dogodilo se da su i Dizma i Gestas razapeti zajedno sa Spasiteljem svijeta. Evanđelje ne navodi zločine zbog kojih su bili raspeti, ali je sigurno da su bili razbojnici, pljačkaši, a možda i ubojice. O tome govori i težina njihove kazne: smrt na križu, najokrutnija smrt. Na Kalvariji se Dizma divio Isusovoj strpljivosti i blagosti. On je u Isusu raspetom prepoznao obećanog Mesiju. Sa svojeg križa branio je Isusa od napada i uvreda lijevog razbojnika Gestasa.

O tome izvještava sveti Luka: "Jedan od obješenih zločinaca vrijeđao je Isusa: „Zar nisi ti Mesija? Spasi sebe i nas!" Tada drugi progovori i ukori ga: „Zar se Boga ne bojiš, ti koji podnosiš istu kaznu? Mi smo ovdje po pravdi, jer primamo zasluženu plaću za svoja djela. Ali ovaj nije nikakva zla učinio." Pa nadoda: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!" A Isus mu reče: „Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju!" (Lk 23, 39-43). U riječima dobrog razbojnika jasno se nazrijeva kajanje, osuda vlastitih zlih čina, primanje kazne kao zadovoljštine za počinjene nepravde te vjera u Isusa Krista, Gospodina i Kralja, koji ima svoje kraljevstvo. Takvo kajanje pribavilo je tom razbojniku ne samo Isusovo oproštenje, već i ulazak u njegovo kraljevstvo, a tamo ulaze samo sveti. O desnom razbojniku kasnije su pisali mnogo i lijepo i velikani Crkve, među njima sveti Augustin, sveti Leon Veliki, sveti Ivan Zlatousti, sveti Ciprijan i sveti Toma Akvinski.

Sveti Dizma-crkva u Zagrebu (Nova Ves)

Svi oni u dobrom razbojniku vide primjer savršenog pokajanja, koje briše sve grijehe, a zazivaju ga i osuđenici na smrt. On je zapravo jedini svetac za kojeg se pouzdano zna da je završio u raju, iako se to u njegovom slučaju dogodilo u posljednji čas, „pet do dvanaest". Sveti Dizma, dobri razbojnik, stekao je tijekom stoljeća mnoge časne naslove pa je tako postao „prijatelj Isusa Krista, sudrug Isusova mučeništva, tužitelj Isusovih mučitelja, čuvar raja, Gospodinov prorok, odvjetnik i branitelj, Isusov pobočnik, orao koji leti u nebo". Svetog Dizmu štuju diljem svijeta. Zaštitnik je tamnica, osuđenih zatvorenika, osoba osuđenih na smrt, umirućih, pogrebnika, kriminalaca pokajnika, zatvorskih svećenika te mnogih naselja, župa, crkava, kapela i poljske nadbiskupije Przemyśl. Crkva svetog Dizme, sagrađena 1706., nalazi se i u našem Zagrebu (Nova Ves).

Sveta Lucija Filippini

Sveta Lucija (Lucia) Filippini, talijanska redovnica, utemeljiteljica družbe Pobožnih učiteljica Filippini, rođena je 13. siječnja 1672. u Cornetu (danas Tarquinia, provincija Viterbo, Lazio), u plemićkoj obitelji, kao posljednje od petero djece Filippa Filippinija i Magdalene Picchi Falzacappa. Rano je ostala bez roditelja pa su brigu za djecu preuzeli ujak i ujna. Biskup Montefiasconea, kardinal Marcantonio Barbarigo, zavolio je Luciju i 1688. povjerio njezin odgoj redovnicama u samostanu svete Klare u Montefiasconeu (provincija Viterbo, Lazio), oko 100 kilometara sjeverno od Rima. Zajedno sa svetom Rosom Venerini (pišemo o njoj u prilogu od 8. svibnja), koju je upoznala 1692, Lucia je u Laziju otvorila mnoge škole za djevojke. Uz potporu kardinala Barbariga osnovale su u Montefiasconeu družbu Pobožnih učiteljica (Maestre Pie), posvećenu školovanju djevojaka, posebno onih siromašnih. Djevojke su učile ručni rad, vještine  tkanja i vezenja, vjeronuak i umijeće čitanja. Subotom i nedjeljom Lucia je okupljala svoje učenice i vodila ih u posjet bolesnicima i siromasima. Na taj način učila ih je kršćanskoj ljubavi. Pratila ih je bodrila i kasnije u životu, kad su već postale majke. Papa Klement XI. pozvao je 1707. Luciju Filippini u Rim, kako bi i tamo otvorila svoje škole. Tada je nastala redovnička družba koja je postala neovisna od istoimene družbe Rose Venerini (Maestre Pie Venerini). Nazvana je družbom Pobožnih učiteljica Filippini (Maestre Pie Filippini). Papa je Lucijine škole stavio pod svoju specijalnu zaštitu.

Za Lucijinog života otvoreno je u Rimu, Laziju i Toscani oko 40 škola njezine družbe, kojom je  upravljala do kraja života. Lucia Filippini bila je osobito pobožna i odana prema Presvetoj Djevici. Svaki dan je molila Mali časoslov Blažene Gospe i krunicu. Kad god je čula kako otkucava sat, pozdravila je Gospu Zdravomarijom. Marijini blagdani bili su za nju uvijek dani velike duhovne radosti. Dan uoči blagdana strogo je postila. U svakoj ustanovi Pobožnih učiteljica na počasnom mjestu držala je sliku Majke Božje. Svom je dušom željela umrijeti na neki Gospin blagdan. Godine 1732. bila je pogođena teškom bolešću (rak dojke), a 19. ožujka rekla je bolničarki: „Umrijet ću na dan Navještenja. Isti anđeo koji je Presvetoj Djevici navijestio tajnu utjelovljenja Riječi, meni će navijestiti smrt." Tako je i bilo. Na Blagovijest, dok su zvona u podne zvonila na Anđeoski pozdrav, koji je Lucija s najvećom pobožnošću izmolila, preminula je u Gospodinu. Dogodilo se to na današnji dan, 25. ožujka 1732, u Montefiasconeu. Pokopana je u tamošnjoj katedrali. Kip svete Lucije Filippini nalazi se i u južnoj lađi rimske bazilike svetog Petra. Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 13. lipnja 1926, a svetom 22. lipnja 1930. Družba Maestre Pie Filippini, posvećena kršćanskom podučavanju i odgoju mladeži, uspješno djeluje i danas u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Africi i Aziji, a prema podacima iz 2005. u njoj je diljem svijeta djelovalo 750 sestara u 110 kuća.

 

Svi datumi

  • Nedjelja, 25. Ožujak 2018. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Korištenjem naše stranice, pristajete na upotrebu kolačića.