NaslovnaSvetac danaSveta Matilda, blaženi Jakov iz Viterba i blaženi Giacomo Cusmano

Sveta Matilda, blaženi Jakov iz Viterba i blaženi Giacomo Cusmano

Ožujak
Utorak, 14. Ožujak 2017. 00:00 - 23:59

sveta_matilda_saska

Današnja slavljenica je sveta Matilda (Mathilde) Saska, njemačka kraljica. Rodila se oko 895. u njemačkom gradu Engeru (tada Saska, danas pokrajina Nordrhein-Westfalen) kao kći grofa Dietricha Westfalskog i njegove supruge Reinhilde Danske. Roditelji su njezin odgoj povjerili redovničkoj zajednici u Herfordu, u kojoj je poglavarica bila njezina baka, također Matilda. Bila je lijepa, mudra, skromna i naobražena djevojka pa je njenu ruku zaprosio sin saskog vojvode Henrik Ptičar (Heinrich der Finkler). Vjenčali su se 909. u Wallhausenu, a u braku je rodila tri sina i dvije kćeri. Postala je najprije saska vojvotkinja (od 912.), a potom i njemačka kraljica (od 919. do 936.). Dok je kralj ratovao, ona je upravljala zemljom, a bila je izuzetno darežljiva i blaga vladarica pa ju je narod smatrao svojom majkom. Zajedno s mužem sagradila je brojne crkve i osnovala benediktinske samostane.

sveta_matilda_saska_2

Kad joj je 936. umro muž, kojeg je jako voljela, utjehu je pronašla u vjeri. Prijestolje je naslijedio Matildin najstariji sin, Otto I. Veliki, koji je kasnije postao i rimski, njemački car. Matilda je bila njegova pouzdana savjetnica, na glasu kao plemenita majka siromaha, zatvorenika i hodočasnika. Nakon smrti drugog sina, bavarskog vojvode Heinricha, 955., odrekla se kraljevskog sjaja i živjela povučenim udovičkim životom.

sveta_matilda_saska_3

Preminula je na današnji dan, 14. ožujka 968., u njemačkom gradu Quedlinburgu (pokrajina Sachsen-Anhalt), u opatiji koju je osnovala. Nijemci je od davnina štuju kao svoju prvu svetu kraljicu. Zaštitnica je kraljica, udovica, djece u smrtnoj opasnosti, djece koja su razočarala roditelje, lažno optuženih osoba, mnogočlanih obitelji i ponovno oženjenih bračnih drugova, te brojnih naselja i župa, posebno u Saskoj i Bavarskoj.

Blaženi Jakov iz Viterba

Blaženi Jakov iz Viterba (Giacomo da Viterbo, Jacobus de Viterbo), talijanski redovnik augustinac, teolog i nadbiskup, rođen je oko 1255. kao Giacomo Capocci u Viterbu (Lazio). Postao je 1272. u rodnom gradu redovnik augustinac, u samostanu Presvetog Trojstva, pripadnik pustinjačke grane svetog Augustina. Od 1275. studirao je teologiju u Parizu, gdje mu je profesor bio glasoviti Egidije Rimski (Egidio Romano). Vratio se 1281. u domovinu i obavljao razne službe u upravi rimskih augustinaca, a neko vrijeme djelovao je i kao profesor. Kasnije se vratio u Pariz na doškolovanje, 1288. diplomirao, 1293. doktorirao, a do 1300. predavao teologiju na pariškom sveučilištu. Na prijedlog svojeg slavnog profesora Egidija Rimskog, koji ga je izuzetno cijenio, izabran je za generalnog poglavara augustinskog reda. Vratio se opet u Italiju godine 1300. i predavao na visokom učilištu u Napulju. Papa Bonifacije VIII. postavio ga je 1302. za nadbiskupa u Beneventu (Campania), a 1303. za nadbiskupa u Napulju.

Svojim žarom i revnošću osvojio je srca vjerničkog puka, a kralj Karlo II. Anžuvinac velikodušno mu je pomagao pri izgradnji nove napuljske katedrale. Prvi avignonski papa Klement V. povjerio mu je 1306. postupak za proglašenje svetim pape Celestina V., koji je iz pustinje došao na papinsko prijestolje, a zatim se odrekao te visoke časti. Nadbiskup Giacomo ozbiljno je shvatio taj zadatak pa je marljivo prikupljao svjedočanstva i obilazio mjesta na kojima je boravio sveti pustinjak. Na tom poslu u Napulju ga je 1308. zatekla smrt.

Ubrzo su ga počeli štovati kao sveca, a blaženim ga je 14. lipnja 1911. proglasio papa Pio X. Jakova iz Viterba smatraju jednim od najznačajnijih teologa iz razdoblja skolastike, a dobio je i naziv, „doctor speculativus" („misaoni doktor"). On je za razliku od sljedbenika svetog Tome Akvinskog teologiju smatrao afektivnom znanošću koja se više temelji na volji i srcu nego na razumu. Jakov iz Viterba napisao je brojna teološka djela te se ubraja među najsvjetlije zvijezde takozvane visoke skolastike. Njegovo najznačajnije djelo je „O kršćanskom upravljanju" („De regimine christiano"), dovršeno 1303. i posvećeno papa Bonifaciju VIII.

Blaženi Giacomo Cusmano

Blaženi Giacomo (Jakov) Cusmano, talijanski svećenik i utemeljitelj kongregacije Misionara slugu siromaha (Missionari Servi dei Poveri) rođen je 15. ožujka 1834. u Palermu (Sicilija) kao četvrto od petero djece mjernika Giacoma Cusmana i Maddalene Patti. Zbog rane majčine smrti (umrla je kao žrtva epidemije kolere, a Giacomo je tada imao samo tri godine) o njegovom se odgoju brinula najstarija sestra, Službenica Božja Vincenzina Cusmano (6. I. 1826-2. II. 1894). Od ranog djetinjstva pobožni dječak pokazivao je naročitu sklonost i brigu prema patnicima i nevoljnicima. Ukućani su morali pred njim zaključavati ormare jer je obiteljsku odjeću poklanjao siromasima. Nakon završetka osnovne i srednje škole (školovao se kod isusovaca) Giacomo je upisao studij medicine kako bi mogao još više pomagati nevoljnim ljudima. Diplomirao je s najvišim ocjenama medicinu i kirurgiju na Kraljevskom sveučilištu u Palermu 11. lipnja 1855. Kao liječnik najviše je vremena poklanjao siromasima i nevoljnicima pa je ubrzo postao poznat kao „doktor siromaha“. Naročiti trag ostavio je u brdovitom kraju nedaleko od Palerma, u naselju San Giuseppe Jato. S vremenom se mladi liječnik odlučio za duhovno zvanje. Za svećenika je zaređen 22. prosinca 1860. u Palermu. Bio je pokornik, često je postio i spavao na križu. Nakon nakon nekog vremena uvidio je potrebu osnivanja novog duhovničkog i laičkog reda. Zajedno sa 40 svojih župljana uz podršku kardinala Giovannija Battiste Nasellija utemeljio je 12. svibnja 1867. dvije misionarske kongregacije, Sluge siromaha i Služavke siromaha (Congregatio Missionariorum Servorum Pauperum). Poznati su i pod nazivom „Boccanisti“ ili „Cusmaniani“ („Opera del Boccone del Povero“, „Zalogaj siromaha“). I njegova sestra Vicenzina pridružila se Služavkama siromaha. 

Djelovanje tih kongregacija bilo je usmjeren na pomoć siromasima. Članovi kongregacije gradili su bolnice, sirotišta i staračke domove, brinuli su o siromasima, bolesnicima, napuštenima i ostavljenima. Otac Giacomo Cusmano, prozvan i „Don Boscom Juga“ postao je od „doktora siromaha“ „ocem siromaha“. Naporni životni ritam naškodio je zdravlju oca Giacoma. Često je morao ležati u krevetu zbog vrućice, slabosti i grčeva, ali se nije predavao te je svaki dan nastojao pomagati siromašnima i nemoćnima. Preminuo je na glasu svetosti na današnji dan, 14. ožujka 1888, u rodnom Palermu, glavnom gradu Sicilije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 30. listopada 1983. Cusmanovi Sluge i Službenice siromaha, misionari, svećenici, liječnici, redovnice i redovnici, uspješno djeluju i danas, ne samo u Italiji nego i diljem svijeta (Sjeverna i Južna Amerika, Afrika, Azija). 

 

Svi datumi

  • Utorak, 14. Ožujak 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).