NaslovnaSvetac danaSveti Maksimilijan, blažena Aniela Salawa, sveti Josip Zhang Dapeng,

Sveti Maksimilijan, blažena Aniela Salawa, sveti Josip Zhang Dapeng, blaženi Jeronim Gherarducci i blaženi Dionizije, kartuzijanac

Ožujak
Nedjelja, 12. Ožujak 2017. 00:00 - 23:59

sveti_maksimilijan

Današnji sveti zaštitnik je Maksimilijan iz Thevestea, mučenik iz III. stoljeća. Rođen je 274. kao sin Fabija Viktora, rimskog vojnika. Kad je navršio 21 godinu, kao veteranski sin i sam je morao stupiti u vojne redove. Visoki, stasiti mladić, odgojen u kršćanskoj vjeri, odbio je naredbu. Kad su ga doveli pred prokonzula Numidije Kasija Diona, izjavio je da ne može služiti vojsku, jer je kršćanin i mirotvorac, a nošenje oružja protivno je evanđelju.

sveti_maksimilijan_3

Rekao je: "Moja vojska je Božja vojska i ne mogu se boriti za ovaj svijet. Ne želim oko vrata nositi vojni pečat, taj komad olova, jer sam prihvatio spasiteljski znak Isusa Krista, sina živoga Boga." Dion je razgovarao i s Maksimilijanovim ocem, koji je također postao kršćanin i tražio od njega da ukori sina, a on mu je odvratio: "On zna u što vjeruje i neće promijeniti svoje mišljenje." Maksimilijanu je odrubljena glava na današnji dan, 12. ožujka 295., u sjevernoafričkom gradu Thevesteu (danas Tébessa u Alžiru).


Prije pogubljenja ohrabrio je sve kršćane i zamolio oca da njegovu odjeću pokloni krvniku. Po nekim izvorima pokopala ga je pored Kartage, kraj groba svetog Ciprijana, pobožna žena imenom Pompejana. Umjetnici ga često prikazuju kao ratnika sa stijegom na kojem piše "In hoc signo vinces" (" U ovom ćeš znaku pobijediti"). Zaštitnik je osoba koje zbog svojih uvjerenja odbijaju služiti u vojsci i ratovati.

Blažena Aniela Salawa

Blažena Aniela (hrvatski Anđela) Salawa, poljska franjevačka trećoredica i mističarka, rođena je 9. rujna 1881. u selu Sieprawu (myślenicki okrug, malopoljsko vojvodstvo), kao jedanaesto dijete pobožnih roditelja, kovača Bartłomieja Salawe i Ewe Bochenek. Školovala se dvije godine u rodnom selu, pomagala roditeljima u kućanstvu i tri godine služila kod jedne obitelji u susjedstvu. Zatim se 1897. uputila sestri Teresi u Kraków. Radila je kao kućna pomoćnica i služavka kod krakowskih obitelji, a od 1905. do 1916. kod odvjetnika dr. Edmunda Fischera i njegove supruge Marije. Uvijek je bila pristojna, pobožna i skromna djevojka, a unatoč lošem zdravlju uvijek nasmijana i radosna. Teško ju je 1899. pogodila smrt voljene sestre Terese. Od toga trenutka posvetila se potpuno duhovnom životu i kontemplaciji. Redovito je sudjelovala u pobožnostima kod otaca redemptorista i franjevaca i pomagala im u ukrašavanju njihovih crkava. Stupila je 1900. u Društvo katoličkih služavki svete Zite, a od 1903. svakodnevno primala svetu pričest i često obavljala pobožnost klanjanja Presvetom oltarskom sakramentu. Započela je 15. svibnja 1912. novicijat kao franjevačka trećoredica, a u kolovozu 1913. položila zavjete.

Tijekom Prvog svjetskog rata, od 1914. do 1917., Aniela Salawa je kao bolničarka usrdno pomagala ranjenicima i ratnim zatvorenicima bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost. Naročitu utjehu i nadu pružali su joj zapisi svete Terezije Avilske i svetog Ivana od Križa. Nakon 1918. njezino se zdravlje pogoršalo (bolovala je od multiple skleroze) i nije se više mogla baviti svojim napornim poslom i svakodnevnim apostolatom. Posljednjih godina života boravila je u svojoj sobici i živjela od milodara Društva svete Zite, napuštena od obitelji, prijatelja i susjeda.

U svojem glasovitom „Dnevniku", pisanom od 1916. do 1921., Aniela, koju je njezin ispovjednik opisao kao istinsku mističarku (imala je dar viđenja i proročanstva), zapisala je pored ostalog: „Kriste, želim da te ljudi obožavaju u istoj mjeri, u kojoj su te uništili... Gospode, živim po tvojoj volji. Umrijet ću kada ti to poželiš, spasi me jer ti to možeš." I svojim životom i svojim riječima istinski je posvjedočila svoju požrtvovnost i posvećenost. Aniela Salawa preminula je na današnji dan, 12. ožujka 1922., u Krakówu, u bolnici Društva svete Zite. Pripisuju joj se mnoga čuda. Njezine relikvije počivaju od 1949. u kapeli Muke Gospodnje franjevačke bazilike, a njezino glavno svetište nalazi se u rodnom Sieprawu. Blaženom ju je proglasio njezin zemljak, veliki papa Ivan Pavao II., 13. kolovoza 1991., prigodom svojeg boravka u Krakówu, gradu u kojem je Aniela djelovala i umrla. Papa je tada pored ostalog rekao: „U ovom gradu je blaženica radila, patila i u njemu je njezina svetost sazrela. Povezana s duhovnošću svetog Franje, iskazala je izvanredno razumijevanje za djelovanje Duha Svetoga." Zaštitnica je trećoredica, služavki, studenata, bolesnika od multiple skleroze i neizlječivih bolesnika.

Sveti Josip Zhang Dapeng

Sveti Josip (Joseph) Zhang Dapeng, kineski mučenik, rođen je 1754. Duyunu, u pokrajini Guìzhōu (Kweichow), jugozapadna Kina. Dok se nije upoznao s kršćanstvom bio je najprije budist pa taoist. Od 1794. živio je u Guìyángu, glavnom gradu pokrajine Guìzhōu i bavio se trgovanjem svilom. Tada je došao u dodir s kršćanstvom. Marljivo je proučavao kršćanska djela, razmišljao o problemima vjere i razgovarao o njima s misionarom i drugim kršćanima. Shvatio je da samo kršćanstvo daje odgovor na najvažnija pitanja: o smislu života, o smrti i o prekogrobnom životu. Obratio se, ali se pokrstio tek 1800, u 46. godini, unatoč protivljenju svoje obitelji i poslovnih partnera. Naslijedio je kuću koju je stavio na raspolaganje misionarima i pripravnicima za krštenje. Postao je vatreni apostol Kristove vjere, a kršćanstvo su prihvatili i njegova žena i sin Antun (Dewang Dapeng, rođen 1793). Vodio je naročito brigu o siromasima, bolesnicima i djeci. U Guìyángu je 1808. otvorio i vodio školu, u kojoj je kao vjeroučitelj mnogo toga učinio za odgoj mladeži. Obratio je na kršćanstvo više od 1000 ljudi. Kad su 1811. započeli progoni kršćana, Josip je pobjegao u pokrajinu Sichuan.

Po želji tamošnjeg biskupa Dufressea vratio se u Guìyáng, iako je to bilo vrlo opasno. Progonitelji su najprije uhvatili Josipovog sina Antuna, koji nije htio odati sklonište svoga oca. Radije je pošao u progonstvo gdje je 1813. i umro. Josipa je progoniteljima 1814. izdao njegov šogor. Na suđenju su mu mandarini obećavali časti i novac, samo ako se odrekne vjere, ali on je bio čvrst i nepodmitljiv. Kad su ga vodili na stratište, plakao je. Neki ga je kršćanin bodrio da bude hrabar, a mučenik mu je odvratio da plače ne zbog nedostatka hrabrosti, već zbog sreće što za svoju vjeru ide u smrt. Bio je duboko svjestan da je mučenička smrt najveća milost njegova života i to ga je ganulo do suza. Objesili su ga na vješala u obliku križa i zadavili konopima, pa je tako poginuo na križu kao i njegov božanski učitelj i uzor Isus Krist. Njemu se mučenik suobličio u životu i smrti, pa je postao dionikom i njegova uskrsnuća. Josip Zhang Dapeng preminuo je mučeničkom smrću na današnji dan, 12. ožujka 1815, u Guìyángu. Blaženim ga je proglasio 12. veljače 1909. papa Pio X, a svetim 1. listopada 2000. papa Ivan Pavao II.

Blaženi Jeronim Gherarducci

Blaženi Jeronim (Girolamo) Gherarducci, poznat i kao Girolamo iz Recanatija, talijanski redovnik augustinac, svećenik, rođen je u Recanatiju (provincija Macerata, Marche). Živio je i djelovao u augustinskom samostanu u Recanatiju i bio na glasu kao mirotvorac. Usmena predaja govori da je Girolamo smirio kavgu između gradova Ferma i Ascolija. Prema legendi u posredničkoj mirovnoj misiji čudesno je na svojem plaštu preplovio nabujalu rijeku Chienti. To je djelo ostalo živo u svijesti kršćanskog puka pa je narod Girolama slavio i nakon njegove smrti. Preminuo je na današnji dan, 12. ožujka 1350, u Recanatiju, na glasu svetosti. Pokopan je u crkvi svetog Augustina u Recanatiju, a njegov je grob postao slavan i po brojnim posjetiteljima i po uslišanjima.

Girolamov je lik postao trajan simbol sloge i mira među ljudima. Njegovo mirotvorno nastojanje djelovalo je i nakon smrti, jer su se mnogi ljudi po njegovu zagovoru okanili mržnje i oprostili svojim dušmanima. Svake godine na njegov blagdan u Recanatiju biralo se 7 muškaraca i 7 žena, koji su se bavili apostolatom mirenja zavađenih. Iz jedne samostanske kronike doznajemo da se 1386. svečano slavio njegov blagdan uz veliko sudjelovanje Božjeg naroda. Gradski statuti Recanatija iz 1405. spominju također da su gradski oci Girolama Gherarduccija slavili kao blaženika. Girolamovo tijelo je 1652. preneseno pod glavni oltar crkve svetog Augustina i postavljeno u novu urnu, a vjernici u Recanatiju i danas ga štuju. Papa Pio VII. potvrdio je 1804. njegov status blaženika. Recanati je u svijetu kulture poznat kao rodni grad velikog pjesnika Giacoma Leopardija (1798-1837) i glasovitog opernog pjevača Beniamina Giglija (1890-1957).

Blaženi Dionizije, kartuzijanac

Blaženi Dionizije, poznat i kao Dionysius Carthusianus, Denys van Leeuwen, Denis Ryckel i Dionysius van Rijkel, flamanski redovnik kartuzijanac, teolog, skolastik i mistik, rođen je 1402. u malom selu Rijkelu, danas dijelu grada Borgloona (provincija Limburg, Flandrija, sjeveroistočna Belgija), u uglednoj obitelji van Leeuwen. Školovao se u obližnjim gradovima, Sint-Truidenu i Zwolleu. Već je kao dječak osjećao poziv za tišinom i kontemplacijom. Pokušao je s 18 godina stupiti u kartuziju Roermond, ali kako nije navršio propisanih 20 godina, poglavar samostana ga je odbio. Studirao je potom u Kölnu i 1424. stekao naslov „magister artium". Primljen je 1425. u kartuziju u Roermondu (provincija Limburg, jugoistična Nizozemska). Uz molitvu i fizički rad napisao je brojna djela. Od 1434. do 1457. pisao je komentare Svetog pisma i to djelo obuhvaća 14 svezaka. Sačuvana su i četiri sveska njegovih propovijedi. Njegova sabrana djela, njih više od 150, objavljena su od 1896. do 1935. u 42 sveska. Pisao je teološka, filozofska, asketska i mistična djela. Oštrouman i originalan autor, bio je vrstan poznavatelj grčkih, latinskih i arapskih filozofa, a zbog svojeg enciklopedijskog znanja i silnog zanosa kojim je djelovao, prozvan je „doctor ecstaticus", „zanosni naučitelj". Kardinal Nikola iz Kuesa (Nicolaus Cusanus), glasoviti njemački filozof, teolog, pravnik i astronom, cijenio je Dionizijevo djelo, pa ga je uzeo za savjetnika. Dionizije je putovao 1451. s kardinalom Nikolom sedam mjeseci po Njemačkoj (pokušali su obnoviti tamošnju Crkvu) i u svojim propovijedima zagovarao križarski rat protiv Turaka. Obavljajući službu savjetnika Dionizije se upoznao s brojnim crkvenim velikodostojnicima pa je mogao utjecati na donošenje mnogih važnih odluka.

Imenovan je 1459. i prokuratorom (upraviteljem) svoga reda. Osnovao je 1465. novu kartuziju u Den Boschu (južna Nizozemska), kojom je upravljao tri godine. Tada je zamolio da ga vrate u njegov omiljeni samostan u Roermondu. Ponizni i šutljivi redovnik, do kraja života vrijeme je provodio u strogoj šutnji, pokori i molitvi. Preminuo je na današnji dan, 12. ožujka 1471, u Roermondu (provincija Limburg, jugoistočna Nizozemska), nakon duge i teške bolesti. Kartuzijanski red ponosi se Dionizijem, u bogatim kartuzijanskim knjižnicama izložene su zbirke njegovih djela, a njegove slike rese dvorane mnogih kartuzijanskih samostana. Odmah nakon smrti počeli su ga štovati kao sveca. Roermond je 1554. zadesio požar, a uslijedile su i nedaće vezane uz reformaciju. U tim se nepogodama zameo i trag Dionizijevu grobu. Biskup iz Roermonda ipak je 1609. pronašao njegove relikvije pa je pokrenut i postupak za beatifikaciju. U mnogim martirologijima Dionizija spominju kao blaženika, a kao blaženika spominju ga pored ostalih i sveti Franjo Saleški i sveti Alfons Liguori.

 

Svi datumi

  • Nedjelja, 12. Ožujak 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).