NaslovnaSvetac danaBlaženi Alojzije Stepinac, blažena Ana Katarina Emmerick i Blažena

Blaženi Alojzije Stepinac, blažena Ana Katarina Emmerick i Blažena Klara Agolanti iz Riminija

Veljača
Subota, 10. Veljača 2018. 00:00 - 23:59

blazeni_alojzije_stepinac_2

Danas s velikom radošću u srcu slavimo spomendan hrvatskoga blaženika Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, kardinala i mučenika. Rodio se 8. svibnja 1898. kao seljački sin, peto od osmero djece Josipa i Barbare Penić u Brezariću kraj Krašića, u prekrasnom jaskanskom kraju, zvanom „kolijevka biskupa" i „dolina kardinala". Djetinjstvo je proveo u zavičaju, pučku školu završio u Krašiću, a klasičnu gimnaziju u Zagrebu. U I svjetskom ratu služio je kao potporučnik, a 1918., nakon zarobljavanja na talijanskoj bojišnici, poslan je kao dobrovoljac u Solun. Bogosloviju je upisao 1924. u Zagrebu, doktorirao na Gregorijani u Rimu, a za svećenika je zaređen 1930. Zagrebački nadbiskup koadjutor postao je 1934., a metropolit i predsjednik Biskupske konferencije 1937. godine.

blazeni_alojzije_stepinac

U zagrebačkim predgrađima osnivao je mnoge župe i gradio crkve, obnavljao katolička društva i podupirao rad Katoličke akcije. Svoj pastoralni program sažeo je u 4 točke: sloboda Crkve, vjernost Kristu, podlaganje volji Božjoj, potpuno darivanje braći. U svim nastupima raskrinkavao je komunistički i nacistički materijalizam i ateizam te prikupljao podatke i svjedočenja o stradanjima Hrvata pod beogradskim režimom, o čemu je izvještavao međunarodnu javnost. Zalagao se za ljudska prava, prosvjedovao protiv zlosilja velikosrpskog režima i pozvao narod da glasa za HSS i Vladka Mačeka. Pozdravio je proglašenje NDH i zahtijevao da vlasti u temelje nove države ugrade Božji zakon i zapovijedi, ali je već u svibnju 1941. osudio progone građana druge vjere, nacije, ideologije ili političkih opredjeljenja.

blazeni_alojzije_stepinac_zupna_crkva_u_kucinic_selu_kod_ogulina

Blaženi Alojzije Stepinac - župna crkva u Kučinić Selu kod Ogulina

Prosvjedovao je kod ustaških vlasti protiv odmazdi, prisilnog prekrštavanja i logora u Jasenovcu (24. II. 1943.) Sudjelovao je u organiziranju skrbi za 7 tisuća ratne siročadi te pomagao brojnim Srbima i Židovima u izbjegavanju progona. Po župama zagrebačke nadbiskupije smjestio je slovenske svećenike koje su iz njihovih župa protjerali nacisti. Nakon rata prosvjedovao je protiv ubijanja, nasilja, odmazdi i otimačine imovine od strane komunističkih zlotvora. Odbio je inicijativu Titovih vlasti za odvajanje Katoličke crkve u Hrvatskoj od Svete Stolice. Uhićen je 18. rujna 1946. te izveden pred Vrhovni sud pod optužbom za suradnju s okupatorom i kvislinškim vlastima, kao i zbog „pokrštavanja" Srba. Iako je obrana opovrgnula optužbe uz više pokušaja svjedočenja Srba i Židova u njegovu korist, proglašen je krivim i 11. listopada 1946. osuđen na 16 godina zatvora, 5 godina gubitka građanskih prava i zapljenu imovine. Nakon pritiska svjetske javnosti, vlasti su ga 1951. iz zatvora u Lepoglavi internirale u župni dvor u Krašiću.

blazeni_alojzije_stepinac_zupna_crkva_u_virovitici_milanovac

Blaženi Alojzije Stepinac - župna crkva u Virovitici - Milanovac

Papa Pio XII. imenovao ga je 1952. kardinalom, ali nije otišao u Rim jer je postojala opasnost da će mu zabraniti povratak u Hrvatsku. Nadbiskupijom je upravljao i kao zatočenik sve dok se nije teško razbolio. Preminuo je u Krašiću na današnji dan, 10. veljače 1960. Komunistička vlast je dopustila da se svečana zadušnica i pogreb obave 13. veljače 1960. u zagrebačkoj katedrali. Njegov grob odmah je postao mjestom obilaska mnoštva vjernika. Alojzijevo mučeništvo, hrabrost i postojana vjera u Krista Gospodina učinili su ga glasovitim u cijelom svijetu. Montiranu sudsku presudu poništio je Hrvatski sabor 1992. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženikom 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici pred velikim mnoštvom vjernika.

blazeni_alojzije_stepinac_zupna_crkva_u_velikoj_gorici

Blaženi Alojzije Stepinac - župna crkva u Velikoj Gorici

Blaženi Alojzije zaštitnik je Hrvatske, Zagreba, progonjenih ljudi, zatvorenika i bolesnika te mnogih naselja, učilišta, župa, crkava, kapela i ustanova u svijetu i diljem hrvatskih krajeva (Krašić-osnovna škola, Bestovje, Novaki i Rakitje kod Svete Nedelje, Velika Gorica, Sop kod Rugvice, Cugovec kod Gradeca, Zagreb-Trnjanska Savica, Brezovica kod Zagreba, Mirkovci kod Vinkovaca, Slavonski Brod 10, Požeška biskupija, Virovitica-Milanovac, Koprivnica, Marija Bistrica-crkva na otvorenom, Hrašćica kod Varaždina, Ivanovec kod Čakovca, Novska, Kutinska Slatina kod Kutine, Budaševo kod Siska, Karlovac-vojna kapelanija, Duga Resa, Ogulin-Kučinić Selo, Škropeti kod Karojbe, Zadar-Bili Brig, Srima kod Vodica, Orašje, Buna kod Mostara, Salzburg, München, Köln, Esslingen, Göteborg, Chicago, Canberra).

Blaženi Alojzije Stepinac žarko je ljubio Krista i cijelog života tražio Marijin zagovor i njezino majčinsko okrilje. Stoga današnji prikaz završavamo riječima iz njegove zavjetne propovijedi koju je izrekao 7. srpnja 1935. u Mariji Bistrici pred više od 30 tisuća vjernika iz svih hrvatskih krajeva.

"Obećajemo da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji.

Vjerni dok budu žuborili potočići naši,

šumile rijeke naše,

dok se bude pjenilo sinje more naše.

Vjerni dok se budu zelenile livade naše,

dok se budu zlatile njive naše,

dok se budu sjenile tamne šume naše,

dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!"

Blažena Ana Katarina Emmerick

Blažena Ana Katarina (Anna Katharina) Emmerick, njemačka redovnica augustinka, mističarka i stigmatičarka, rođena je 8. rujna 1774. u selu Flamschen kod Coesfelda (biskupija Münster, Nordrhein-Westfalen) kao jedna od desetero djece siromašnih i pobožnih seljaka. Već u djetinjstvu ukazivao joj se njezin anđeo čuvar i drugi sveci. U svojim vizijama vidjela je Dijete Isusa, duše u čistilištu i Presveto Trojstvo. Mislila je da se to događa i drugoj djeci, pa je šutjela o tome. Od malih nogu radila je na farmi, a u dvanaestoj godini postala je švelja. Radila je i štedjela nekoliko godina. Željela je naučiti svirati orgulje, a kada je vidjela da je orguljaševa obitelj vrlo siromašna, dala im je svu svoju ušteđevinu. U mladosti je nastojala ući u neki samostan, ali ju zbog njezinog iznimnog siromaštva nisu htjeli primiti. O svojim viđenjima iskreno je razgovarala sa svojim roditeljima, braćom i sestrama, ali oni su joj se smijali i smatrali da je to pročitala u nekoj knjizi. Stoga je sve više šutjela, iako je vizije doživljavala i noću i danju, i na polju i u školi. Mogla je ustanoviti nečiju bolest i odrediti pravi lijek. Nije ni slutila da je to samo njezin vlastiti dar. Mislila je da je sve to uobičajeno, da svi ljudi imaju slične darove, pa je sve te vizionarske doživljaje primala mirno.

Primljena je 1802. konačno u samostan augustinki Agnetenberg, u obližnjem gradu Dülmenu. Svečane zavjete položila je 1803. U samostanu su se nastavile njezine vizije i patnje. Ona ih je nastojala sakriti, ali su druge sestre otkrile njezine natprirodne darove. Kad je Jérôme Bonaparte, kralj Westphalije, ukinuo 1812. samostane, Anna Katharina našla je utočište u kući svećenika Lamberta, francuskog emigranta. Bila je oduvijek krhkog zdravlja, a ozbiljno je oboljela 1813. Pala je u krevet, a na njezinom tijelu pojavile su se stigme, Isusove rane. Sljedećih dvanaest godina imala je stalne mistične vizije i ekstaze, a svakog petka proživljavala je Isusovu muku. Njezin život i stigme istraživala su tri liječnika koji su utvrdili da su stigme istinske, a njezini iskazi uvjerljivi. Mnogi su smatrali da je Anna Katharina varalica. Na njezinu molbu Gospodin joj je uklonio 1818. vidljive znakove stigmi, osim na srcu, ali su bolovi ostali. Svakog Velikog petka sve su se stigme opet otvarale. Predstavnici pruskih vlasti su je ponovno istraživali godine 1819. i držali pod neprestanim nadzorom, dan i noć, tri tjedna, želeći dokazati da se radi o prevari. Na kraju su ostali zbunjeni i nisu uspjeli utvrditi da se radi o bilo kakvim izmišljotinama. Posjećivali su je i mnogi crkveni uglednici, među njima i neki biskupi, i uvjerili se da je Anna Katharina „specijalna prijateljica Božja".

U to vrijeme posjetio ju je slavni njemački pjesnik Clemens Brentano (1778.-1842.). Na njegovo veliko iznenađenje sestra Anna Katharina ga je prepoznala i rekla mu da će baš on objaviti njezine vizije muke Gospodina Isusa Krista. Brentano je ostao njezin veliki podupiratelj pa je od 1819. do njezine smrti, 1824., zapisivao njene vizije. Napisao je 40 odlomaka s detaljnim prizorima i dijelovima iz Novoga zavjeta i života Blažene Djevice Marije. Anna Katharina govorila je vestfalskim dijalektom, a Brentano je pisao književnim jezikom. Ona je zatim njegove zapise ispravljala i odobravala. Izdao je 1833. prvu knjigu, „Muka našeg Gospodina Isusa Krista prema meditacijama Anne Katharine Emmerick" („Das bittere Leiden unsers Herrn Jesu Christi"). Kasnije je pripremio za tiskanje i „Život Blažene Djevice Marije prema vizijama Anne Katharine Emmerick" („Leben der hl. Jungfrau Maria"), ali je umro 1842. Knjiga je posthumno izdana 1852. u Münchenu, a od 1858. do 1880. obljavljen je i „Život našeg Gospodina Isusa Krista" („Leben Jesu")  u tri dijela, prema Brentanovom rukopisu. Prema mišljenju mjerodavnih crkvenih stručnjaka, zbog čestih ubacivanja i dodavanja Brentanovih vlastitih misli i opisa, njegove knjige ne mogu se smatrati autentičnim djelima Anne Katharine Emmerick. Stoga ta djela nisu uzimana u obzir kod postupka njezine beatifikacije već su razmatrane jedino njezine vrline i njezina svetost. Zanimljivo je da je na osnovu njezinih i Brentanovih opisa otkrivena kuća Blažene Djevice Marije na jednom brijegu nedaleko Efeza, u kojoj je Marija boravila prije uznesenja na nebo. Nakon pomnih istraživanja potvrđena je njezina autentičnost. Ta je kuća postala svetište i posjetila su je trojica papa, Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. U svojem filmu „Pasija" („The Passion of the Christ", 2004), Mel Gibson se obilno služi meditacijama i vizijama blažene Anne Katharine. Anna Katharina Emmerick preminula je 9. veljače 1824. u Dülmenu (okrug Coesfeld, Nordrhein-Westfalen). Pokopana je na groblju izvan grada uz nazočnost mnoštva vjernika, a njezini posmrtni ostaci preneseni su 15. veljače 1975. u crkvu svetog Križa u Dülmenu. Blaženom ju je proglasio 3. listopada 2004. papa Ivan Pavao II.

Blažena Klara Agolanti iz Riminija

Blažena Klara (Chiara, Clara) Agolanti, talijanska redovnica klarisa, rođena je 1280. u Riminiju (Romagna). Otac Onosdeo odgojio ju je u viteškom duhu pa je više sličila dječaku nego djevojčici. Majka Gaudiana odgajala ju je kršćanski, ali je pod očevim utjecajem svoju mladost provodila u jahanju i viteškim natjecanjima. Kad je majka umrla, Klarin otac se ponovno oženio, a Klara je postala još samostalnija i slobodnija. Udala se za sina svoje maćehe, a već nakon tri godine braka ostala je udovica s bogatim imetkom. Živjela je lagodno, u gozbama, igrama i zabavama pa je ubrzo došla na zao glas. U sukobu s obitelji Malatesta poginuli su Klarin otac i brat pa se njezin imetak još više povećao. Jednog dana iz znatiželje je ušla u franjevačku crkvu Majke Božje i tada je doživjela neobičan, snažan osjećaj grižnje savjesti. Čula je tajanstveni glas koji ju je pozvao da izmoli Očenaš i Zdravomariju pažljivo i gorljivo. Kad je to učinila, shvatila je da mora razmisliti o životu. Vratila se brzo kući, bacila se na zemlju, rasplakala se i odlučila potpuno promijeniti svoj život. Sutradan je otišla u istu crkvu i obavila životnu ispovijed. U njezinom životu dogodio se tada potpuni preokret. Postala je franjevačkom trećoredicom i posvetila se molitvi, pokori i dobrim djelima. Na takav pobožan život uspjela je obratiti i svog drugog muža. Kad je on preminuo, Klara se još više predala pobožnosti i djelima pokore. Željela je na taj način dragom Bogu pružiti zadovoljštinu za svoj prijašnji život.

Posvetila se karitativnom i socijalnom radu, a svoje znatno bogatstvo ulagala je u dobrotvorne svrhe. Naročito je pomagala siromašnim djevojkama i onima koje su stajale pred sklapanjem braka. Uz Klaru su se okupile i druge žene koje su težile savršenijem životu. Uz odobrenje Guida Abasija, biskupa Riminija, osnovala je samostan Naše Gospe od anđela, u kojem su redovnice živjele po pravilu svete Klare iz Assisija. Chiara Agolanti postala je klarisom i poglavaricom toga samostana. Provodila je svoj samostanski život u razmatranju Kristove muke i odgoju svojih sestara. Često je nailazila na nerazumijevanje pa je zbog toga mnogo trpjela. Krist Gospodin obdario ju je raznim mističnim milostima. Iscrpljena teškom pokorom i molitvama, preminula je na današnji dan, 10. veljače 1346, u Riminiju. Blaženom ju je 22. prosinca 1782. proglasio papa Pio VI. Njezine relikvije počivaju u crkvi svete Marije u naselju Corpolò, dijelu Riminija.

 

Svi datumi

  • Subota, 10. Veljača 2018. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).