NaslovnaSvetac danaSveti Jeronim Emiliani, sveta Jozefina Bakhita i sveti Pavao Verdunski

Sveti Jeronim Emiliani, sveta Jozefina Bakhita i sveti Pavao Verdunski

Veljača
Četvrtak, 8. Veljača 2018. 00:00 - 23:59

sveti_jeronim_emiliani

Današnji slavljenik je sveti Jeronim (Girolamo) Emiliani, osnivač Družbe slugu siromaha, zaštitnik siročadi i napuštene mladeži. Rodio se kao sin imućnih roditelja 1486. u Veneciji, a s 15 godina pobjegao je od kuće. Nakon razuzdane mladosti, sudjelovao je u ratu između Venecije i Lige Cambraia te 1511. pao u austrijsko zarobljeništvo. Ponižen i iskušan patnjama, u tamnici je doživio duboku duhovnu preobrazbu i zavjetovao se Mariji da će, ako se domogne slobode, sasvim promijeniti svoj dosadašnji život. I doista, kad se to Marijinim zagovorom na čudesan način i dogodilo, posvetio se potpuno brizi za siromahe, bolesnike i nevoljnike. Kad je u sjevernoj Italiji bjesnila glad i zarazne bolesti, prodao je svoje imanje, a pomažući bolesnicima i sam je obolio.


Okupljao je u svojoj kući u Veneciji djecu bez roditelja i brinuo se o njima. Svoju djelatnost širio je po mnogim gradovima Veneta i Lombardije (Verona, Brescia, Como, Bergamo), a njegov primjer potaknuo je mnoge ljude koji su mu pomogali svojim darovima. Osnivao je sirotišta, skloništa i bolnice. Godine 1532. osnovao je Družbu slugu siromaha (Chierici Regolari di Somasca), koja je dobila ime po lombardijskom selu Somasca (općina Vercurago, provincija Lecco), gdje je osnovana.

sveti_jeronim_emiliani_3

Tamo je i preminuo, zaražen kugom, na današnji dan, 8. veljače 1537. Blaženim ga je proglasio 1747. papa Benedikt XIV., a svetim 1767. papa Klement XIII. Zaštitnikom siročadi i napuštene djece imenovao ga je 1928. papa Pio XI. Somaski (somaschi), redovnici svetog Girolama Emilianija, uspješno djeluju i danas u mnogim zemljama Europe, Azije, Južne, Srednje i Sjeverne Amerike.

Sveta Jozefina Bakhita

Sveta Jozefina (Giuseppina) Bakhita, sudanska i talijanska redovnica, rođena je 1869. u Olgossi nedaleko Nyale (južni Darfur, jugozapadni Sudan), u etničkoj skupini Daju. Pretpostavlja se da je njezina obitelj bila vrlo imućna i utjecajna na području današnjeg Darfura. Kad joj je bilo sedam godina, oteli su je arapski trgovci robljem. U sljedećih nekoliko godina preprodavali su je na tržnicama El Obeida i Khartouma kao ropkinju pet puta. Otmica ju je toliko potresla da je zaboravila vlastito ime. Robovlasnici su ju nazvali Bakhita, što u prijevodu znači „sretna". Ljudi koji su je kupovali, zlostavljali su je svakodnevno i bili prema njoj nemilosrdni i okrutni.

U glavnom gradu Sudana, Khartoumu, kupio ju je 1883. talijanski vicekonzul Callisto Legnani. On je za razliku od dotadašnjih vlasnika pokazao poštovanje prema njoj. Poveo ju je 1885. sa sobom u Italiju i u Genovi je povjerio brizi prijatelja Augusta Michielija, kao dadilju njegovoj kćerki Mimmini. U Italiji su s njom lijepo postupali pa je zavoljela novu domovinu. Za vrijeme ropstva bila je prisilno preobraćena na islam, ali se 1890. odlučila krstiti, ponukana boravkom u Institutu za katekumene sestara kanosijanki (Canossiane) u Veneciji. Tamo je provodila mnogo vremena kao pratilja Mimmine Michieli (njezini roditelji otputovali su u Sudan, gdje su kupili veliki hotel u Suakinu, luci na Crvenom moru). Bakhita je uzela ime Giuseppina Margherita Fortunata. S krštenjem je rasla njezina ljubav prema Kristu i redovničkom životu. Obitelj Michieli željela je Bakhitu povesti sa sobom u Sudan, ali ona se tome usprotivila pa je njezin slučaj završio na sudu. Sud je uz podršku sestara kanosijanki i venecijanskog patrijarha Domenica Agostinija odlučio da se ukida Bakhitino ropstvo i ona je napokon postala slobodna.

Stupila je 1893. u novicijat kongregacije Kćeri milosrđa, zvanih „canossiane" (Figlie della Carità, Canossiane) u Veneciji, a 1896. položila je u Veroni prve zavjete. Od 1902. do smrti živjela je u gradu Schio (provinicija Vicenza, Veneto). Tamo je 45 godina radila kao samostanska vratarica, sakristanka i kuharica. Bila je u stalnom kontaktu s ljudima koji su je izrazito voljeli i cijenili. Svesrdno je pomagala siromasima, nevoljnicima i djeci. Njezina poniznost, jednostavnost i osmijeh privlačili su pozornost i ljubav svih koji su je upoznali. Od milja su je zvali Sor Moretta i Madre Moretta. Poglavarica reda zamolila je Bakhitu da napiše sjećanja na svoj život i svoja iskustva, a njezin životopis objavljen je 1931. i učinio je slavnom u cijeloj Italiji. Posljednjih godina života bila je vrlo bolesna i kretala se tek uz pomoć invalidskih kolica, ali je do zadnjeg trenutka ostala vesela i nasmijana. Preminula je u Schiju na današnji dan, 8. veljače 1947. Njezino tijelo bilo je izloženo na odru tri dana, a tisuće ljudi opraštale su se od svoje "crne majke". Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1992., a svetom 2000. godine. Zaštitnica je Sudana.

Sveti Pavao Verdunski

Sveti Pavao Verdunski (Paul de Verdun), biskup Verduna, rodio se 576. u blizini grada Autuna (Burgundija, istočna Francuska), kao sin ugledne galsko-romanske plemićke obitelji. Po nekim izvorima bio je brat svetog Germana, pariškog biskupa. Stekao je naobrazbu na dvoru franačkog kralja Chlothara II. i kao monah u benediktinskoj opatiji Tholey (kotar St. Wendel, Saarland). Bio je neko vrijeme i upravitelj samostanske škole. Živio je kao pustinjak nedaleko od Triera, u Vogezima, na jednom brdu, po njemu nazvanom Pavlovo brdo (Paulsberg, latinski Mons Cebenna). Zatim je od 626. djelovao kao poglavar opatije Tholey. Postao je 630. trinaesti po redu biskup grada Verduna (departman Meuse, Lorraine, sjeveroistočna Francuska). Izabran je od puka i klera, a izbor je potvrdio njegov zaštitnik, franački kralj Dagobert I.

Uz pomoć i velikodušnost svog velikog prijatelja, đakona Adalgisela Grima, započeo je obnovom verdunske biskupije te obnovom bogoslužja, kaptola i klera. Biskup Pavao sagradio je izvan gradskih zidina crkvu svetog Saturnina, kasnije nazvanu po njemu. Resile su ga naročito tri vrline: briga za euharistijski život njegovih vjernika, dobrota prema siromasima i pobožnost prema Mariji. Preminuo je vjerojatno na današnji dan, 8. veljače 649, u Verdunu, a pokopan je u crkvi svetog Pavla. Danas se njegove relikvije nalaze u verdunskoj katedrali. U njegovoj biskupiji posvećene su mu danas dvije župe. Sveti Pavao Verdunski zaštitnik je pekara, slastičara i mlinara, a oni se na njegov blagdan skupljaju u verdunskoj katedrali na misu, pod kojom se blagoslivlja kruh namijenjen siromasima. Obično ga slikaju u biskupskom ornatu s kruhovima do nogu, na uspomenu jednog njegovog čuda (ušao je u goruću peć da spasi kruh), a još više na spomen njegove darežljivosti prema siromasima.

 

Svi datumi

  • Četvrtak, 8. Veljača 2018. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).