NaslovnaSvetac danaSveti Andrija Corsini, sveta Veronika i sveti Ivan de Brito

Sveti Andrija Corsini, sveta Veronika i sveti Ivan de Brito

Veljača
Nedjelja, 4. Veljača 2018. 00:00 - 23:59

sveti_andrija_corsini

Današnji sveti zaštitnik je Andrija (Andrea) Corsini, talijanski karmelićanin i biskup, „apostol Firence". Rodio se u 30. studenoga 1302. u Firenci kao potomak glasovite plemićke obitelji. Nakon lakoumnog i razuzdanog života u mladosti, stupio je 1317. u firentinski karmelićanski samostan.

sveti_andrija_corsini_3

Za svećenika je zaređen 1328., a studirao je u Parizu i Avignonu. Vratio se 1332. u zavičaj i proslavio se kao „apostol Firence". Kad je Europom 1348. harala strašna kuga, koja je pohodila i Firencu, karmelićanski samostan ostao je bez gotovo svih svojih redovnika. Prior Andrea Corsini oživio je svoju provinciju nalaženjem novih zvanja, a posebno se isticao nastojanjem da se njegovi redovnici strogo drže redovničkih pravila i zavjeta siromaštva.

sveti_andrija_corsini_2

Godine 1360. izabran je za biskupa Fiesolea nedaleko Firence. Marljivo je obilazio svoje župe, osnovao bratovštinu svećenika u čast Presvetom Trojstvu, obnovio katedralu i brojne crkve. Glasoviti mirotvorac, mnogo je učinio oko pomirenja zavađenih plemićkih obitelji. Papa Urban V. poslao ga je kao svoga legata da smiri uznemirene duhove u Bologni, gdje je izbio sukob između plemića i pučana. Taj zadatak obavio je na svestrano zadovoljstvo. Bio je na glasu kao prorok i čudotvorac. Umro je u Fiesoleu 6. siječnja 1373. Blaženim ga je proglasio 1440. papa Eugen IV., a svetim 1629. papa Urban VIII. Zazivaju ga pri građanskim nemirima i neredima. Zaštitnik je Firence i brojnih naselja, župa i crkava.

Sveta Veronika

Sveta Veronika (Veronica, Berenice), pobožna žena iz Jeruzalema (po nekima iz Cezareje), prema predaji je na putu prema Kalvariji hrabro pristupila Isusu i obrisala svojim rupcem krv, znoj i pljuvačku s njegova lica. Za nagradu joj je Gospodin uzvratio svojim likom utisnutim na platnu. Iako nije zabilježen u evanđeljima, taj događaj se spominje kao šesta postaja pobožnosti križnoga puta. U Jeruzalemu, odakle i potječe pobožnost križnog puta, raširena zaslugom franjevačkih propovjednika u XVII. stoljeću, pokazuje se i kuća koju legenda pripisuje pobožnoj Veroniki. Veronikino ime i njezin čin pojavljuju se u apokrifnim zapisima tek u IV. i V. stoljeću. Po nekim izvorima zvala se zapravo Serafija (Seraphia). Prema nekim legendama, Veronika je kasnije otputovala u Rim i predstavila rubac rimskom caru Tiberiju.

Taj rubac posjeduje mnoge čudesne osobine (gašenje žeđi, liječenje sljepoće). Navodno je Veronika svojim svetim rupcem izliječila i Tiberija, a prije svoje smrti darovala ga je papi Klementu. Poznavatelji i ljubitelji hrvatske prošlosti i kulture rado spominju Danteove stihove o hrvatskim hodočasnicima u Rimu: "Ko' čovjek možda iz Hrvatske, koji/Veroniku nam vidjet došao je/da pred tom slavom starodavnom stoji/zabezeknut, a misli mu se roje:/ Gospodine moj, Isukrste Bože,/takvo je dakle bilo lice tvoje?" Druge legende govore o Veroniki kao Zakejevoj ženi. Nakon Kristovog uskrsnuća Veronika i Zakej dospjeli su u Galiju, današnju Francusku, gdje je obraćeni carinik Zakej promijenio ime u Amadour i započeo pustinjački život, dok je Veronika putovala Galijom i propovijedala evanđelje. Ambrozijanski kalendar u Milanu dugo je čuvao liturgijski spomen na svetu Veroniku.

Veronikino platno kao dragocjena relikvija čuvalo se u rimskoj bazilici svetog Petra, blizu groba apostolskog prvaka, vjerojatno od VIII. stoljeća do 1608. Od XVI. ili XVII. stoljeća Veronikin rubac, veličine 17 puta 24 centimetra, čuvaju redovnici kapucini u bazilici Volto Santo u Manoppellu kod Pescare (Abruzzo). To svetište je 1. rujna 2006. posjetio i papa Benedikt XVI. Iako se sveta Veronika pojavljuje i u viđenjima nekih svetaca, njezino postojanje je po mnogima dvojbeno. Ipak, ona u svijesti vjerničkog puka simbolizira sve one hrabre, nesebične i požrtvovne žene, koje u najtežim trenucima priskaču u pomoć bližnjima, bolesnima, nevoljnima, starima i umirućima. Stoga je štovanje te svetice opravdano jer to ujedno i štovanje svih takvih anonimnih nekanoniziranih svetica i blaženica iz kršćanske povijesti.

Sveta Veronika - svetište Volto Santo u Manoppellu

Svetu Veroniku zazivaju kod krvarenja, a zaštitnica je umirućih, fotografa, domaćica, pralja, tkalja, švelja, služavki, domaćica na župnim dvorovima i službenica u župnim uredima.

Sretan i radostan imendan želimo svim našim Veronikama, Verama i Vericama!

Sveti Ivan de Brito

Sveti Ivan de Brito ili de Britto (João Heitor de Brito), poznat i kao Arulanandar ili „portugalski Franjo Ksaverski", portugalski isusovac, misionar i mučenik, rođen je 1. ožujka 1647. u Lisabonu, u uglednoj plemićkoj obitelji. Njegov otac Salvador de Brito Pereira bio je potkralj portugalske kolonije Brazila, a umro je 1651. João je 1662. stupio u isusovački red i studirao na glasovitom sveučilištu u Coimbri. Zaređen je za svećenika i otputovao 1673. kao misionar u Maduru (danas Madurai, južna Indija, država Tamil Nadu). Uzeo je tamilsko ime Arul Anandar. Uhićen je i zatvoren 1684, a 1687. protjeran iz Indije pa se vratio u Europu. Portugalski kralj Pedro II, njegov zaštitnik, pokušao ga je zadržati u zavičaju, ali otac de Brito vratio se 1690. u Indiju s 24 nova misionara. Djelovanje na području Madure zahtijevalo je hrabrost od tamošnjih misionara jer je to područje do tada bilo izvan europskog kulturnog utjecaja. Otac de Brito pomno je proučio indijski kastinski sustav i uvidio da većina obraćenika na kršćanstvo dolazi iz najniže kaste. Zbog toga je učio domorodačke jezike, odijevao se i živio kao hinduistički pokornik, koji se smije približiti svim kastama. Katoličku vjeru naučavao je pojmovima, shvatljivima u indijskoj tradiciji i kulturi. Takav postupak već je prije predlagao i u južnoj Indiji uspješno provodio talijanski misionar, isusovac Roberto de Nobili (1577-1656).

Otac João de Brito putovao je pješke, hranio se oskudno, spavao je malo, na golom tlu i pod otvorenim nebom. Bio je izložen mnogim opasnostima, od nevremena, zmija, divljih životinja, ali i od urođeničkih svećenika, koji se vrebali na tog velikog osvajača duša. Otac João obratio je oko 10 tisuća ljudi. Brahmani, pripadnici najviše svećeničke kaste razbjesnili su se zbog toga i odlučili su ga ubiti. Povod za njegovo uhićenje bilo je obraćenje Thadiyathevana, princa Maravara. Misionar mu je naredio da od svojih pet žena jednu zadrži, a ostale četiri otpusti. Jedna od tih otpuštenih žena bila je nećakinja tamošnjeg vladara, Kizhavana Sethupathija, kralja Maravara. Kralj je zbog toga naredio da se spale sve kršćanske crkve i opljačkaju kuće vjernika. Uhitili su oca de Brita i ostale vjeroučitelje, odveli ih u grad Ramnad, mučili ih i naredili im da napuste zemlju. Otac João je to odbio pa ga je kralj osudio 28. siječnja 1693. na smrt. Pogubljen je na današnji dan, 4. veljače 1693, u selu Oriyuru (kotar Ramanathapuram, država Tamil Nadu, južna Indija). Prije pogubljenja otac João de Brito kleknuo je i molio. Krvnik je oklijevao, a on mu je tada rekao: „Prijatelju, pomolio sam se Bogu. Što se mene tiče, učinio sam ono što sam trebao. Sada ti učini ono što moraš." Tada mu je krvnik odrubio glavu. Blaženim ga je proglasio 21. kolovoza 1853. papa Pio IX, a svetim 22. lipnja 1947. papa Pio XII. Zaštitnik je Portugala i biskupije Sivagangai (država Tamil Nadu). Posvećene su mu mnoge župe, crkve, kapele i učilišta u Portugalu, Indiji, Filipinima i Indoneziji.

 

Svi datumi

  • Nedjelja, 4. Veljača 2018. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).