NaslovnaPsihologija duhovnostiMoć duhovnosti: U potrazi za srećom

Moć duhovnosti: U potrazi za srećom

Datum 18.03.2014.

jakovljevic

MOĆ DUHOVNOSTI: U POTRAZI ZA SREĆOM

Kako idemo u susret međunarodnom danu sreće, a to je 20.03.2014. godine, samo po sebi nameće se pitanje odnosa duhovnosti i sreće. Važno je podsjetiti kako je težnja za srećom kao temeljno pravo pojedinca i njegove slobode upisana u Deklaraciju o neovisnosti SAD. Sreća je pojam o kojemu svi govore, ali mnogi je rijetko osjećaju ili prepoznaju u životu. Međutim, primarno pitanje jest što je to sreća. Uglavnom svi se slažu da svatko želi sreću, premda ima i onih koji kažu da je egoistično i ne-etički željeti biti sretan. Međutim, definicija sreće nije jednoznačna za sve, što znači da u literaturi možemo naći mnogo definicija sreće. Primjerice, duhovna dimenzija sreće povezana je s težnjom za mirom duše i dobrim, smislenim, uspješnim i ispunjenim životom. Filozofija se često definira kao put do spoznaje istine i sreće, a kontemplacija kao bit sreće. Prema Aristotelu djelatnost (praxis) koja vodi do blaženstva može biti samo duhovna djelatnost, a najviša blaženost je filozofiranje, spoznaja i duhovni život.

Filozofija sreće i životna filozofija

Filozofija (ljubav prema mudrosti) je put za definiranje, prepoznavanje i postizanje sreće jer u postizanju životne sreće životna mudrost igra važnu ulogu. Sreća i zadovoljstvo životom, kako ih steći i uvećati predstavljaju jezgru hedonističke i utilitarističke, ali i stoičke filozofije ("sreća je u tomu da se živi u miru i bez ljutnje i posveti kontemplaciji"), te pozitivne psihologije koja je u punom zamahu od devedesetih godina prošlog stoljeća. Misliti pozitivno i osjećati se sretno postali su tako moćan sustav vjerovanja da su dio vladajuće ideologije značajne za održavanje kapitalizma, ne samo u Americi (felicitas Americana), nego i u gotovo cijelem zapadnom svijetu piše Barbara Ehrenreich u svojoj knjizi: Smijati se ili umrijeti: Kako je pozitivno mišljenje zaludilo/zaglupilo Ameriku i Svijet (2009).

Tiranija sreće: Zašto bi nam život trebao biti samo sretan, a ne ponekad i nesretan?

Čini se kako je ideologija sreće i pozitivnog mišljenja toliko hipertrofirala kao vulgarni i egoistični epikureizam da se pretvorila u kult i pravu tiraniju. Tiranija sreće nije preplavila samo popularnu već i profesionalnu kulturu. Prema Barbari Heid naša profesionalna kultura je prezasićena očekivanjima da mislimo pozitivno, da trebamo i moramo biti optimisti s pozitivnim emocijama i gledištima, te da se moramo maksimalno posvetiti ostvarivanju sreće, zdravlja i mudrosti, najčešće vrlo površne mudrosti koja to zapravo i nije. Evidentno je da je tiranija sreće povezana s tiranijom glagola trebati i morati. Potraga za srećom na neki način postala je diktat, a njezino ispunjenje mjeri se primarno vanjskim mjerilima (bogatstvo, moć, slava, ljepota, itd.). Recepti za sreću i uspjeh posvuda se nude i preporučaju. Od optimizma i pozitivnog mišljenja, tvrdi se, nema boljeg lijeka za sve životne nevolje, zlu kob, lošu hudu sudbinu, te za povoljan ishod bolesti... Po Martinu Seligmanu optimizam i sreća do koje on dovodi mogu se naučiti. Ako se netko ne može izdići iznad nevolje, patnje, ili bolesti onda je sam kriv jer ne misli pozitivno i ne zna biti sretan. Koncept sreće tako je pretvoren u imperative postizanja sreće, u neku vrstu kulta sreće. Ovakva despotska sreća kako to kaže P. Bruckner (2011.) dovodi do sve većeg broja nesretnih ljudi koji osjećaju i krivnju zato što nisu sretni. Osjećaj krivnje samo još više produbljuje patnju i tako se uspostavlja začarani krug, circulus viciosus.

Za kritičare koncepta sreće u prirodi ljudskog života nije da bude sretan, te da je sretan život u stvari falsifikat sretnog života. Prema Hegelu povijest svijeta nije povijest sreće, a za Schopenhauera život je pun boli i dosade. Nadalje, sretan život ne pogoduje stvaralaštvu niti dovodi do otkrivanja pravih istina o svijetu i nama ljudima kao što omogućuje tragično osjećanje života i moć negativnog mišljenja.

Duhovnost kao put do sreće: Radio ono što voliš, voli ono što radiš

Prema Aristotelu sreća (eudaimonia – biti u naklonosti bogova) je čovjeku dostižna kroz dobro, krijeposno i pravedno življenje (eupraxia) i u zajedništvu (polis), a uvjet za dostignuće sreće je mudrost (sophia). Prema svetom Augustinu blaženost čovjek se ne postiže kroz težnju dobrima ovoga svijeta, nego samo po Bogu i u Bogu. Prema Tomi Akvinskom čovjek sreću postiže dobrim djelima. Za filozofe Renesanse sreća je duhovno zadovoljstvo i harmonija duše koja se dostiže moralnim djelovanjem pri čemu individualno valja podrediti dobrobiti cjeline. Po mišljenju mnogih filozofa svaka samo individualna sreća je nedostatna, zapravo pogrešna. S obzirom da je duhovnost ta koja nas povezuje s nečim većim i uzvišenim, logično je da je prava sreća ona koju gradimo i dijelimo s drugima.

Živjeti ljudski život znači iskusiti i radost i tugu, biti ushićen i deprimiran, oduševljen i razočaran, pa i očajan. Izmjenjivanje ovakvih stanja daje čar životu. U životu sve dobija na vrijednosti kroz svoju suprotnost. Svaka radost ima svoju tugu, i svaka tuga ima svoju radost. Prema Adornu sreća je posredovana patnjom. Duhovnost nam omogućuje da transcendiramo patnju i preobrazimo je u sreću.

Za vjernike sreća je u spoznaji Boga, a ljubav je put koji vodi do te spoznaje. Ljubav sve više raste što je dublja spoznaja Boga, tako da su sreća i ljubav tijesno povezani. Drugim riječima svjedočenje Božje ljubavi je način kako se doseže najveća sreća. Ljubav posvećuje život tako da je za kršćane sreća proces rasta i razvoja u ljubavi i sudjelovanje u božanskoj naravi. Sreća nije u tomu da možemo raditi samo ono što volimo, već da volimo ono što radimo.

Umjesto zaključka

Ne postoji lagani put ili prečica do sretnog života. Sreće je povezana s umijećem (ars vivendi) i smislom življenja pri čemu je ona zasigurno mnogo veća ako je možemo dijeliti s drugima. Razmišljati o sreći zapravo znači razmišljati o ljubavi, smislu, vrijednostima i krepostima. Za dobar i sretan život važna je životna mudrost a ona je povezana s duhovnom inteligencijom koja nam omogućuje prepoznavanje pravog smisla i svrhe življenja. Biti sretan ne znači naći sreću ili imati sreću, ona se događa u nama kao aktivna ljubav i dobrota koju biramo i prakticiramo. Sreća nije nešto što se stječe, ona je umijeće koje valja stalno usavršavati kroz čarobne dodire i blagoslovljene susrete. Ono što sijemo, to ćemo požnjeti. Antony de Mello kaže da svaki čovjek u sebi ima sve ono što mu je potrebno da bude sretan. Ljubav je naš izbor. "Oni među vama koji će biti istinski sretni su oni koji traže i otkriju kako pomagati" (Albert Schweitzer).

Mala vježba

Udobno se smjestite... Sklopite oči...Udahnite duboko i izdahnite polako nekoliko puta... Neka se vaše tijelo, um i emocije umire... Zamislite neko mirno jezero... ili rijeku koja mirno teče... Zamislite potpuni mir...

Kad budete spremni počnite razmišljati o značenju pojmova sreća i smisao života... Neka vaš um bude otvoren za sve njihove aspekte i značenja... Razmislite o svojemu iskustvu sreće i svrhe života... ... Što vas čini sretnim/om? Što vam pruža radost? Kako često doživljavate trenutke istinske sreće? Kako znate kad ste sretni? Kakav osjećaj u vama prati pomisao na sreću i smisao života ?... Promatrajte ih iz različitih kutova... Možda vam unutarnji glas nešto govori... ili se možda pojavila neka slika pred vašim unutranjim očima... Što sreća i smisao života vama znače?... Sjetite se nekih vrhunskih iskustava iz vašega života... Sjetite se nečega što je u vama izazivalo ponos... Kako vam izgleda vaša sreća u budućnosti?... Za što vrijedi živjeti?... Imate li snove? Kako sebe možete najbolje ostvariti? Pomislite na ono što je u vama jedinstveno... Po čemu se razlikujete od drugih...

Prof. dr. Miro Jakovljević

 

http://www.promente.hr/

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).